Andjelka Korčulanić
U parku nikog, ja i jesen
i šuštav list s visoke grane
k meni na klupu
donesen.
Kao zrela kruška prije pada
tako se i ja jutros ćutim,
dok vjetar o ljepoti sjevera priča
u nevjerici slušam
i šutim, šutim…
U parku nikog, ja i jesen.
Obzor na dohvat ruke
podvučen žutim.
————————–
iz zbirke STOPE U PIJESKU VREMENA