PANONSKI JE MORNAR OTPLOVIO... - Hrvatski Glas Berlin

PANONSKI JE MORNAR OTPLOVIO…

piše: Martina Budimir

Dugo se nisam hvatala virtualnog pera. Život nas je zatvorio u sebe. Kao što mi je kolumna, za koju većina onih koji me poznaju, niti ne zna, nekad služila kao ispušni ventil, svojevrsna autopsihoterapija, tako sam se u posljednje vrijeme okrenula svom nekom zatvorenom svijetu. Život je opet stisnuo pauzu, ovoga puta svima.

Nakon užasno napornog i ne baš najljepšega tjedna, popodne sam nakon posla zaspala. Probudivši se, vidjela sam dvije poruke slična sadržaja, jednu od kume, drugu od kumčeta. Na prvi mah nisam shvatila o čemu se radi, a kad sam shvatila, nisam željela povjerovati!

Ritual ispijanja kave sa suprugom spada u najljepše trenutke u danu. Prebirući Balaševićeve pjesme na YouTubeu, obećali smo sebi da, kad ovo sve prođe, nećemo više propustiti niti jedan Balaševićev koncert, bar ne one na otvorenom jer suprug zbog bolesti ne smije u prostore u kojima se puši, a to se podrazumijeva u zatvorenim dvoranama.

Eh, kako smo se prevarili! Niti je korona prošla, niti ćemo na još koji koncert! Panonski je mornar otplovio nekim drugim rijekama, nama neznanim.

U ljeto 2018. putovali smo za Velu Luku noći onoga dana koji je započeo tužnom viješću o Oliverovoj smrti. Plakali smo i pjevali cijelim putem. Plakali smo za čovjekom kojega nismo poznavali, tek jednom smo ga sreli u avionu za Split kada je suprug išao na liječenje u Rim. U svojoj je jednostavnosti bio velik. To je dojam koji je tada ostavio na nas. Plakali smo zapravo ne samo za Oliverom. Plakali smo za ocem kojega ni nakon pet godina nisam preboljela. Plakali smo i za mojom majkom koja se spremala napustiti nas.

Baš kao tada, kada smo kroz Oliverove pjesme cijelu noć vrtjeli slike iz svoga života, od najranijeg djetinjstva do sad ovih nekih, kažu, zrelih godina, tako i svaki Balaševićev stih budi sjećanja, pa čak i neka za koja smo mislili da su nepovratno izgubljena. Pjevajući kroza suze Balaševićeve stihove, danas sam se još jednom opraštala i od oca i od majke, sjećala se svih lijepih i tužnih trenutaka, svih putovanja, anegdota, ali naravno, i koncerata.

Nitko nam nikada neće oduzeti koncerte na kojima se uistinu doživljava katarza. Nitko nam nikada neće uzeti Osijek i trenutak kada smo u masi nakon koncerta sreli moju mlađu sestru koja je konačno bila na davno željenome koncertu i, kroza suze u očima, Josipu, mome suprugu, otpjevala njegovu omiljenu pjesmu koju Balašević opet nije izveo uživo. Eto, otpjevat će ju bar ona. Ista je to ona pjesma koju je na početku koncerta u Slavonskome Brodu Đole otpjevao mome suprugu jer Josip zbog bolesti nije mogao biti na koncertu: “Za prijatelja iz Kutjeva…” Otpjevao ju je, iako nije bila planirana.

Bio je to samo jedan od koncerata na koji sam prošvercala kutjevačko vino, ovoga puta s porukom i molbom da Josipu otpjeva njegovu omiljenu “Noć kad sam preplivao Dunav”.

Pričala sam nedavno učenicima kako su mi i Oliver i Balašević u ranoj mladosti bili dosadni i kako sam bila ljuta što nam je tata kući donio Balaševićevu kazetu Panta rei, a ne tada megapopularnog Matka Jelavića čiju je kazetu prepustio čika Josi onoga dana kada su od jednog putnika dobili te dvije kazete na poklon.

Valjda treba sazrijeti za Đoletove stihove, bar malo, jer svi mi, koji ga slušamo još uvijek nosimo kostim vječnoga dječaka. Znam da i prijateljica Martina s kojom se nisam čula više od 20 godina, a koja mi je donijela piratsku verziju albuma Naposletku i zarazila me Balaševićem, tamo negdje u Međimurju danas osjeća sličnu bol. Bol što je otišao čovjek koji je u stihove i glazbu znao pretočiti ono što nama, običnim smrtnicima ne uspijeva, ali što istinski osjećamo, dišemo.

Željela sam jednom popričati s tim čovjekom. Znam, mnogi su željeli isto. Ipak živjet ću od sjećanja na prvi susret s njim kada mi se naklonio s dasaka Kerempuha zahvalivši mi na taj način na vinu koje sam mu te večeri po prvi puta prošvercala. Kao da sam željela da zna koliko u jednome malome mjestu poput Kutjeva ima onih koji sve tuge i radosti proživljavaju kroz njegove pjesme.

Odlazi cirkus, naizgled zauvijek, ali zapravo nikada niti nije niti će otići. Đole, učinio si ovaj svijet ljepšim mjestom. Dao si hrabrosti svima nama koji bismo htjeli proživjeti život na svoj način. Dao si legitimitet svima nama sa čizmama skitaljkama. Samo se u jednom ne slažem s tobom, a znam da se ni ti sam sa sobom nisi složio. Nisu sve prave ljubavi tužne, ali su ljepše uz tvoje pjesme. Zbogom, Panonski mornaru! Neću žaliti za koncertima na kojima nisam bila, nego crpiti snagu iz onih nekoliko na kojima si promijenio moj život!

“Fuj, patetika!”

5 4 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments