tekst: Štefica Vanjek
Moj muž i ja spadamo u onu jako rizičnu skupinu pa smo jednu dozu cjepiva već dobili, naravno onog koje su već mnoge zemlje EU zabranile za starije od šezdeset pet godina.
Čujem, danas je i gđa Angela Merkel ukinula isto cjepivo do daljnjeg.
Za našu zemlju to ne vrijedi, moguće da se hoće što više nas penzića riješiti (samo to ne smiju reći na glas), da u proračunu ostane nešto love kako bi oni nezajažljivi mogli smuljati i kupiti još koji stan, vikendicu na moru, mercedes i drugo… jer još se tu može ušićariti, ostalo je obršćeno kao da su pustili koze u državnu blagajnu (mi za inat bez nuspojava podnosimo cjepivo osim onih najjače rizičnih. Baš neću još stresti petama za inat lakomicama, neće me se riješiti tako lako i moju teško zarađenu mirovinu trošiti na tko zna što).
Čitamo, slušamo, gledamo svakodnevno, moždane vijuge su mi od silnog gledanja cijepljenja različitih ruku različitim iglama, izbušene kao švicarski sir. Svaki puta se štrecnem kada vidim da igla probija kožu.
Imam svoje mišljenje o svemu tome oko korone, ne da mi se više ni slušati, ni pričati, sve smo više uvjereni da se radi o nečem nenormalnom (Možda su Marsijanci posijali virus koji raste brzinom svjetlosti, ili nas zaprašili kao muhe, a možda je rat farmaceutskih industrija, nije bitno što je, bitno je da sve ide preko leđa sirotinje).
Moj muž je toliko pogođen svim događanjima oko kovida, i čubljenja kod kuće da ga je uhvatila depresija, pa samo spava, kao da su ga cijepili protiv afričkog soja u kojem je serum muhe ce ce. Ne da se iz kreveta, ne da se liječniku, morat ću nabaviti kakvog magarca da ga odšlepam do ambulante. Badava mi auto na dvorištu kad nemam vozačku, mogu ga samo gledati. (lijepo su me svi uvjeravali da položim taj ispit, da će mi trebati… sad bi mogla tom tvrdom glavom lupiti u zid, jer su imali pravo).
Ja nemam poslije cijepljenja nikakvih nuspojava, osim onih mojih standardnih pojava kojih je sasvim dovoljno, i ne treba mi još nešto ( kovid je pametan virus zna da kod mene neće dobro proći jer sam toliko puna medikamenata da bi krepao od njih pa me ne napada, ni on, ni nuspojave, a bome i farmaceutskoj industriji sam takva dragocjena).
Ako me strefi kakav infarkt, moždani ili embolija pluća to neće biti od cjepiva nego od nemogućnosti liječenja drugih boleština osim kovida. Na pregled kod kardiologa čekam već dvije godine, i ako preživim drugu dozu, možda i stignem u devetom mjesecu kod njega.
Neki dan u gradu gledam pune terase ljudi, nitko nema ni “m” od maske, a sigurna sam da nitko nije cijepljen. Čak ni razmak među stolovima nije po propisu (dojadilo ljudima biti više zatvoren pa će radije pokupiti virus nego spaliti živce do temelja). Ja ću na kavu na terasu kada dobijem drugu dozu (ako preživim), umjesto osobne nositi ću knjižicu o cijepljenju protiv kovida kao broš, ali tko zna, do tada možda otkriju da to cjepivo ne djeluje na novi engleski soj ili koji već, i tko zna kakav će se do tad pojaviti, pa ćemo mrcvarenje opet prolaziti ispočetka.
Puna mi je već kapa kovida, vijesti, fotografija sa cijepljenja i nuspojava, kao i prepucavanja političara svih narodnosti.
Tužna sam, jer kako se bliže uskršnji blagdani sve mi je jasnije da djecu iz Njemačke, ni ove blagdane neću vidjeti.
Ako pošizim, pa se zaputim put Njemačke makar i s lažnom potvrdom da sam negativna, ako me uhvate, krivo će biti cjepivo koje mi je udarilo na živce.