piše: Marija Juračić
U jednim lokalnim novinama čitam kako autor jednog članka hvali izgradnju jedne stambene zgrade i kako, vrlo sugestivno, biranim riječima, njezin položaj između dvije prometne ceste, proglašava prednošću.
Kažem to zetu, a on odgovara da autor laprda i odmah me pita – kada se mislim cijepiti?
Kažem mu da ću to učiniti onda kada mi omoguće izbor između bar dva cjepiva, jer je izbor domet demokracije, a ja sam pobornik demokratskih zasada i ne volim kada se demokracija pretvara u drmokraciju u kojoj drmatori drmaju njene temelje gore nego svi potresi zajedno.
Zet opet kaže da laprdam, a ja, kako bih izbjegla razgovor o mom cijepljenju, proširujem temu na globalno područje – na granične prijelaze nekih razvikanih demokracija.
Kažem zetu kako carinici tih demokracija pretražuju putnike, što nemam ništa protiv, ali i kako kopaju ljudima po mobitelima, čitaju njihove mailove, ljubavna pisma, ispituju ljude o njihovoj intimi i slično, a to već miriši na nešto drugo i u takvoj zemlji ne bih živjela ni mrtva.
Opet zet kaže da laprdam i da se oni u tim državama prvenstveno brinu za sigurnost svojih građana, a tek onda za sigurnost turista i da se ne priginju toliko da rublje pokazuju.
Sad ja njemu kažem da laprda, baš kao mnogi naši političari, čim ugrabe priliku da se medijski eksponiraju.
Laprdaju. I to otvoreno priznaju.
Kada ih npr. pitaš zašto dobavljačima ne plaćaju lijekove, kažu da se dogovaraju, da su imali velik broj sastanaka i još će se sastajati… Laprdaju.