piše: Marija Juračić
Ovih se dana dogodilo nešto posebno lijepo. Spomenik Nikole Tesle vraćen je u Gospić.
Prije 30 godina protjeran je iz tog grada, zapravo raznesen činom jednog ratom pomračenog uma.
Spomenici ovom velikanu postavljeni su diljem svijeta koji mu se na taj način odužuje za sve što je za svijet napravio.
Sada, kada ga se slavi u svakom svjetskom zakutku, kada je činjenica da se po njemu naziva mjerna jedinica za gustoću magnetskog toka nadvladala običaj brojanja krvnih zrnaca, kada je po njemu nazvana cijela industrija električnih automobila, Tesla se vraća u zavičaj, u grad u kojem je pohađao gimnaziju, a koja ni do danas nije iskoristila privilegiju da ponese njegovo ime.
No, kako kod nas malo koji događaj može proći bez sjene, tako je i ovaj veliki trenutak zasjenjen političkim maglicama koje ipak pokazuju dosege našeg kulturnog ponašanja.
Na događaj nije pozvan župan ovoga kraja koji se ipak pojavio kao običan građanin.
No, zašto bi čovjek i bio pozvan kada naša dva najvažnija dječarca u državi ne uvažavaju funkciju onog drugog i time omalovažavaju birače koji su tog drugog birali?
Umjesto da ujedine svoje potencijale i uguše osobnu netrpeljivost, oni se nadmeću svojim političkim mišićima što me neodoljivo podsjeća na ono dječje nadmetanje: „Moja je mama ljepša od tvoje, moj je tata jači od tvoga, moja je policija, moja je vojska, moj je sabor, moj je narod, moja je sutkinja…”
Čini se da se ta posvojna zamjenica lijepo udomaćila u naš politički i privredni život.