piše: Žarko Delač
Svakodnevna medijska slika vezana uz bolnicu Sestara milosrdnica u Zagrebu potvrđuje nam u jednom dijelu samo ono što je godinama svima poznato.
Riječ je o funkcioniranju paralelnog zdravstvenog sustava tj. javnog i privatnog.
Ova naša jedinstvena inovacija dopušta rad medicinskom osoblju i u privatnim ordinacijama, a sve kako bi se smanjio broj ljudi na listama čekanja i izbjeglo da još veći broj liječnika i medicinskih sestara otiđe trbuhom za kruhom. Imajući pri tome na umu i da su liječnici potplaćeni pa eto neka zarade u fušu.
Ipak iz brojnih se izvora može saznati kako financijska situacija nije za liječnike tako loša jer uz dežurstva, prekovremene sate i raznorazne dodatke na usavršavanje i struku, plaće su često veće od ministarskih. Zbog toga bi trebalo razmotriti da se i liječnici upuste u poduzetničke vode, da se svojim znanjem i rezultatima rada izbore za što veći broj pacijenata, a oni koji se žele stručno usavršavati sigurno će još neko vrijeme i nadalje graditi karijeru u javnim ustanovama. Tako će i prestati lov u mutnome koji daje priliku za ogromnu zaradu menadžerima i sposobnim poduzetnicima pri čemu su zdravstveni djelatnici uglavnom kolateralne žrtve.
Nažalost, situacija u zdravstvu koja pogoduje „velikim“ igračima, nije usamljena. Zar treba podsjetiti na veliki broj lihvara koji se skrivaju iza imena javnih bilježnika i odvjetničkih društava, sprege jednog dijela sudaca i kriminalaca, političara i masona i tako dalje. Zbog toga je vrlo teško dobiti pojedinačnu bitku na bilo kojem polju društvenog života te promijeniti začahurene i dobro uhodane sustave. Efekt mase i javne podrške najbolji je stoga lijek da se nepravdama stane na kraj. No, niti to nije uvijek slučaj kao što se može vidjeti ako se povijesno osvrnemo na 70-e godine i MASPOK pokret.
Unatoč tome, želimo li nešto promijeniti nije dovoljno samo prigovarati ili iz sigurnosti kućnih naslonjača pisati zajedljive komentare i svakodnevne žalopojke već prionuti konkretnim akcijama. To su uvidjeli i članovi brojnih udruga i političkih opcija okupljeni oko platforme Možemo i nakon desetak godina postigli su u gradu Zagrebu veliki uspjeh. Pri tome im često nije bilo lako i unatoč tome što se u mnogim stvarima s njima ne slažem treba im na tome čestitati.
Neka to bude poruka i svim pojedincima koji se trenutačno nalaze u prvim redovima borbe protiv moćnih sila i isprepletenih interesa. Treba imati na umu i kako se samo uz muke i velika odricanja postižu uspjesi što vrijedi na sportskom, znanstvenom, političkom ili bilo kojem drugom planu.
Pobjednike se kasnije tapše po ramenima, nudi im se pomoć i daje podrška uz oportunističku opasku: „ Ma ma mi smo cijelo vrijeme bili uz vas i pružali vam podršku“. Osoba koje to čine, a nažalost ima ih jako puno, treba se čuvati i najbolje izbjegavati, bez obzira o kakvoj je djelatnosti riječ, a osobito političkoj. Jer, krene li nešto nizbrdo prve će napustiti brod i tražiti druge potencijalne pobjednike.