DIVAN SKITNJE
piše: Željko Mužević
| Klatareći se ovoga ljeta Hrvatskim Primorjem i otokom Krkom, neka unutarnja sila natjera me opet put Baške. Tek u Jurandvoru postadoh svjestan da to nije zov smaragdno čistog mora i duge plaže, već da me moja podsvijest ponovo dovela do crkve sv. Lucije i replike Bašćanske ploče (1100. g.). Nezadovoljno mrmorenje mojih najbližih umuknu kada me vidješe kako pobožno zurim u taj „kameni dokument i monument hrvatske povijesti i umjetnosti neprestanu sadašnjost našeg jezika i našeg bića te da je sve u njoj hrvatsko: ime, jezik, kralj, zemlja i duhovnost“ –kako svojedobno reče akademik Ivo Frangeš. Taj kameni spomenik, isklesan bijeli vapnenac visok 99,5 cm, širok 199, a debeo 7,5 do 9 cm i težak 800 kg, prije 160 godina iz temelja je izmijenio povijest hrvatske pismovne kulture. O glagoljici niti počecima hrvatskog jezika i pisanja do tada se ništa ili malo znalo. Tek kada ju je 1851. uočio krčki bogoslov Petar Dorčić, koji je Ivana Kukuljevića Sakcinskog na »tu iskru naše pismenosti i književnosti na čijem se žaru i danas grijemo« prvi upozorio Petar Dorčić, tada bogoslov, a poslije župnik u Baški – kao svojevrsnu nadgrobnu ploču po kojoj se hodalo 200-ak godina, započelo se s odgonetanjem onoga što je na njoj pisalo. Iako je prvotno bila u funkciji oltarne pregrade, čini se sve do 1752. ploča je jedno vrijeme bila izbačena iz crkve da bi nekom palo napamet kako može poslužiti za nadgrobnu ploču. Odgonetanje napisa na glagoljici bio je mukotrpan i težak posao. Izredalo se tu mnogo povjesničara, akademika… Put odgonetavanja teksta Bašćanske ploče bio je mukotrpan, podgrizan sumnjama u pravilnost i točnost odčitavanja pojedinih slova, ali je bio neopisivo uzbudljiv, bilo da je to pitanje rješavao pobožan i pun strasti Ivan Črnčić, ili racionalni i tihi Franjo Rački, metodički i osjećajni Vatroslav Jagić, strpljiv i obazriv Vjekoslav Šafranić, ili intuitivni i duhoviti Josip Hamm, ili svestrani i strasni istraživač Branko Fučić. Nezaobilazne prinose dali su i drugi proučavatelji, a kad je riječ o Ploči kao arheološkom spomeniku i o spomeniku jezika i književnosti: Ferdo Šišić, Slavko Ježić, Nada Klaić, Lujo Margetić, Milan Moguš, Marija Pantelić, Anica Nazor, Eduard Hercigonja, Radoslav Katičić, Stjepan Damjanović, Ivo Frangeš, Ante Stamać, Josip Kekez, Slobodan Prosperov Novak, Mateo Žagar i drugi. Akademik Bratulić o tekstu Bašćanske ploče govori kao o zrelom i dovršenom književnom tekstu, te da je identifikacije Bašćanske ploče (1100. g) kao važnoga spomenika, 1851. do neodređenog i netočnog opisa njezina teksta kao tajnopisa, do tvrdnje da je na Ploči uklesana bugarska glagoljica, do konačne konstatacije da je na ploči glagoljica prijelaznoga odnosno formativnoga, tj, hrvatskoga tipa – prošlo dugo vremena, ali je zaokružen put spoznaje o Bašćanskoj ploči kao dragomu kamenu naše pismenosti. Nema ni jednoga retka na Ploči, gotovo bismo mogli reći ni jednoga slova, oko kojega nije bilo spora. Postoji danas neslaganje o tome jesu li neglagoljska slova latinička ili ćirilička. Ona sama o tome ne mogu ništa reći jer su ta slova jednaka i u ćirilici i u latinici. Slično je i s uklesanim tekstom: od spomenika pismenosti, odnosno jezika i važnoga podatka o hrvatskom kralju Zvonimiru, o njegovoj hrvatskoj titulaciji, pridjevskoj, koja pokriva na jedinstven način i prostor njegove države i njegov narod, došli smo do spoznaje da je to tekst nesumnjive književne vrijednosti. Dapače, to je tekst koji je u sebi skupio i složio žive silnice onovremene književnosti, jednako staroslavenske, bizantske, latinske, ali na svom jeziku i pismu. Jezik je to otvoren tradiciji i puku; književnost koja poštuje baštinu i osluškuje nove glasove, kazuje akademik Bratulić. I tako, dok sam s štovanjem dodirivao zidine crkve sv. Lucije gledajući repliku Bašćanske ploče, odjednom se prisjetih Slivija Strahimira Kranjčevića koji je rezigniran od povijesnih nepravdi koje su stoljećima pratile hrvatski narod, ali i potišten od osobnih nedaća koje su bile njegova svakodnevica, u Uskočkim elegijama, Pred Kraljevskom pločom u Baški molitvom zabugario: Daj da spustim svoje čelo / na taj kamen poizdrti, / daj mi časak da mi duša / pomoli se prije smrti. A zatim poziva čitav narod: Pružimo si bratske ruke / rastrgane iz daljine, / iskopajmo grob si velik / s kraja na kraj domovine/ i lezimo u njeg mirno, / kao braća zagrljeni; / udruženi jednim srcem / i zanav’jek sjedinjeni! – Prenuše me ti stihovi iz misli, te žurnim koracima izađoh iz crkve. Jer, tko sam ja da se na tom mjestu bogohulno prisjećam Kranjčevića . Transliteracija 13 redaka Bašćanske ploče na latinicu, prema Branku Fučiću: A[Z* V* IME O]TCA I S(I)NA [I S](VE)TAGO DUHA AZ* OPAT[*] DRŽIHA PISAH* SE O LEDI[N]Ě JuŽE DA Z*V*NIM[I]R* KRAL* HR*VAT*SK*Ď [V*] DNI SVOJĘ V* SVETUJu LUCIJu I S[VEDO]- MI ŽUPAN* DESIMRA KR*[BA]VĚ MRA[TIN]* V* L(I)- CĚ PR(I)B*NEBŽA [S]* POSL[*] VIN[OD](O)LĚ [ĚK](O)V* V(*) O- TOCĚ DA IŽE TO POREČE KL*NI I BO(G) I BĎ(=12) AP(OSTO)LA I G(=4) E- VA(N)J(E)LISTI I S(VE)TAĚ LUCIĚ AM(E)N* DA IŽE SDĚ ŽIVE- T* MOLI ZA NE BOGA AZ* OPAT* D(O)BROVIT* Z*- DAH CRĚK*V* SIJu I SVOEJu BRATIJu S* DEV- ETIJu V* DNI K*NEZA KOS*M*TA OBLAD- AJuĆAGO V*SU K*RAINU I BĚŠE V* T* DNI M- IKULA V* OTOČ*CI [S* S]VETUJu LUCIJu V* EDINOGlagoljički natpis nema razmaka između riječi, zareza i oznaka kraja rečenice. Dijelovi u uglatim zagradama su rekonstruirani (na tim je mjestima ploča oštećena) a u oblim zagradama je ono što je klesar namjerno ili slučajno izostavio; Ju je jedno glagoljičko slovo; * je jor, znak kojim je označavan /Y/, tzv. poluglas. Prijepis na suvremeni standardni hrvatski jezik: |