Iz naše arhive /objavljeno 12.01.2018.
Priča o dva zagrebačka brežuljka
tekst i foto: Marijana Šundov
Zagreb, siječanja 2018./ Za Rim kažu kako je grad sagrađen na sedam brežuljaka, za Zagreb se može reći kako je iznikao na dva.
Da, na dva brežuljka su – u davna vremena – kako to obično kažu na početku priča – bila dva grada – svjetovni, kraljevski, slobodni Gornji grad, Grič – Gradec te na drugom brijegu onaj duhovni sjedište biskupa – Kaptol.
Bila su nekad davno dva posebna gradića, a od 1850. godine, skladno uklopljena u jedinstveni, predivni Zagreb.
Priča o Zagrebu počinje prije, ali prvi pisani spomen grada, potječe iz 1094. godine kada je kralj Ladislav osnovao na Kaptolu zagrebačku biskupiju. I danas prepoznatljivi izgled, onu romantičnu vizuru, patinu neogotičkog sjaja, gradu Zagrebu daju dva tornja zagrebačke katedrale.
Naravno katedrala nije ovakva bila oduvijek, gotovo kao i većina drugih sakralnih građevina, koje sam imala priliku posjetiti po Europi, mijenjala se s vremenom, bila razrušena…obnavljana…dograđivana…ponovo oštećena…pa ponovo građena…
Doista, na burnim zemljopisnim širinama, razmeđa civilizacija, a Hrvatska je na takvom prostoru, nema sigurnosti ni za ljude, ni za njihove gradove, a ni za građevine. Međutim, najvažnije je opstati, ostati i ponovo graditi život. Ne predati se. Voljeti, ponovo graditi i dalje oplemenjivati svoj prostor, selo, grad, zemlju. Kakvi smo mi takav je i prostor oko nas. Kakvi smo mi kao ljudi takav je i svijet oko nas. I ne samo prostor nego i ljudi oko nas.
Na drugom zagrebačkom brijegu nikao je Gradec. Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. svojom znamenitom Zlatnom bulom iz 1242. godine, odužio se građanima Gradeca za gostoprimstvo i sklonište u teškim vremenima kada je bio u bijegu i opasnosti pred Tatarima. Zlatna bula bilježi kraljeve riječi proglasa Gradeca: “slobodnim i kraljevskim gradom na brdu Gradecu zagrebačkom“. Ovaj status slobodnog kraljevskog grada izuzetnog od banske i županske vlasti, su njegovi građani poslije ljubomorno čuvali ne pristajući na nikakve ustupke i pokušaje nametanja pristojbi i poreza.
I tako su na dva susjedna brežuljka rasla dva srednjovjekovna naselja. Oba grada su vremenom ograđena bedemima i obrambenim kulama, od kojih pojedine građevine stoje i danas. Između je tekao potok Medveščak…
Vjerujem kako se turisti u šetnji jezgrom grada, živopisnom Tkalčićevom ili pak Radićevom ulicom, ne malo iznenade kada vide na mjestu koje spaja ove dvije ulice, ploču s imenom Ulica Krvavi most, a nigdje ni potoka ni rijeke, a ni mosta. Jedna od najkraćih zagrebačkih ulica, uska i kratka Ulica Krvavi most vidljivi je podsjetnik na mračnu stranu gradske povijesti. Što li se dogodilo s potokom i mostom? Zašto most i još k tome Krvavi most?
Mosta više nema, izuzev u nazivu ulice. Potok dakako teče i dalje, ali ispod ulice. Živopisna Tkalčićeva ulica ispod sebe krije potok, koji i dalje brza prema rijeci Savi. Nameće mi se usporedba s briselskom četvrti Sablon ili Zavel (zavel je staroflamanska riječ za potok). I tamo potoka, koji je dao ime staroj, gradskoj četvrti nema više vidljivog nego u imenu.
Tekao je potok Medveščak između dva naselja. Na jednoj strani je bio Kaptol, na drugoj obali Gradec. Na potoku su građeni mlinovi, a preko potoka je sagrađen most …
Međutim kako to obično biva među susjedima, državama – općenito ljudima, kada svatko misli da je on u pravu, i bolji i pametniji i pravedniji od onog drugog. Zaboravlja ljudskost istu kao u sebe u onoj drugoj osobi. Zaboravlja kakvi smo mi, takvi su ljudi oko nas. Osmijeh izaziva osmijeh.
Kako je to često bilo u nemirnom srednjem vijeku između dva susjedna gradića buktale su svađe, tuče, prepirke, sukobi…hranila se ljutnja, bijes, razdor. Povodi svađama bili su razni zahtjevi za pravima na pojedine zemljišne posjede, dijelove ljetine i drugi pokušaji ubiranja raznih nameta.
Preko potoka je bio sagrađen Pisani most – „pisani“ tj. „šareni“ most. Predivno ime za građevinu koja je inače simbol prelaska na drugu obalu, simbol spajanja, simbol ljudske želje za prelaskom i susretom s onim drugim, za drugom obalom i za drugim čovjekom. Međutim od Pisanog postade Krvavi most jer je krv tekla po njemu i ispod njega, a odnosile su je vode potoka koji je protjecao ispod. Most se u pisanim izvorima prvi spominje 1667. godine i to kao mjesto sukoba upravo zbog gradnje mosta. Susjedi su jedni drugima rušili ono što su drugi podigli.
I prije ovog pisanog spomena mosta povijesna vrela spominju sukobe Gradeca i Kaptola, a jedan od najozbiljnijih i najdužih sukoba, koji je potrajao cijelu godinu, počeo je na Miholje 1396. godine, kada su kanonici s Kaptola smatrajući kako imaju pravo na desetinu vina i šesnaestinu žita počeli s pritiscima protiv građana Gradeca, koji naravno nisu na to pristajali. Kako bi se naplatili kanonici su poduzeli razbojstvo – pljačku tovara vina.
Dva mjeseca kasnije kanonici su imenom i prezimenom njih točno 22, prema svjedočenju Gradečana, provalili u Šoštarsku Ves, pretukli i opljačkali i umorili izvjestan broj građana. Prepad na Šoštarsku Ves se dogodio, ali je li se baš sve zbilo kako su prepričavali građani Gradeca je upitno jer nedostaju imena opljačkanih i ubijenih građana. Bilo kako bilo – uslijedila je osveta – građani Gradeca su provalili u Kaptol, istukli nekoliko kanonika, spalili neke kurije i opljačkali mnoge vrijednosti. Međutim, nije stalo ni na tome jer nasilje izaziva nasilje, kanonici su već sljedeći dan odgovorili rušenjem gradečkih mlinova na potoku Medveščaku i navalom na gradska sela Črnomerec, Dedić i Gračane. Zagrebački biskup Ivan zatražio je od susjeda iz Gradeca javnu ispriku i nadoknadu štete, no oni su ga dakako ignorirali.
Zbog takvog je stava biskup izopćio (prokleo) Gradec. Sam spis o izopćenju sadrži imena 137 građana – buntovnika. Ovaj dokument izuzetno je važan za proučavanje zagrebačke povijesti na prijelazu 14. u 15. stoljeće, jer je uz svako ime napisano i zanimanje dotičnog građanina. Tako povjesničari imaju izniman dokument koji pruža uvid u društvenu i gospodarsku strukturu grada Gradeca. Izopćenje je bila teška kazna.
Međutim ni građani Gradeca nisu se dali, te budući je Gradec bio kraljevski grad, koji je u građanskom ratu davao i podršku kralju, kralj Žigmund I. poslao je biskupu Ivanu pismo u kojem traži skidanje prokletstva i vraćanje svih otetih zemljišnih posjeda Gradecu. Kralj obećava ako ga se posluša da će čitavu stvar staviti ad acta i svima (i Gradecu i Kaptolu) oprostiti zločine. Biskup nije imao izbora, te je što je i indirektni dokaz priznavanja krivice za sukob, bez riječi prosvjeda dao skinuti prokletstvo s Gradeca. Tako je okončan ovaj sukob. Ostade ime Krvavi most.
Doprinos romantizmu i misticizmu oko Krvavog mosta dala je i naša velika, književnica i novinarka Marija Jurić Zagorka, čija serija romana, iz doba Marije Terezije, o procesu i suđenju zagrebačkim vješticama, počinje upravo romanom „Tajna Krvavog mosta“.
Dramatični početak romana je pronalazak mrtvog tijela plemića, čije je srce probodeno venecijanskom iglom. Slijedi raskošna priča s puno povijesnih detalja, imena povijesnih osoba plemića, ali i običnih ljudi, žena koje su bile suđenje u daljim nastavcima romana „Grička vještica“ pa sve do samog bečkog carskog dvora. Svoju zaljubljenost u Zagreb, njegovu bogatu povijest, ali i samo novinarstvo velikim dijelom dugujem upravo romanima Marije Jurić Zagorke, koje sam doslovno gutala.
Danas na početku Tkalčićeve ulice stoji brončani spomenik rad kipara Stjepana Gračana. Kip prikazuje gospođu s punđom i kišobranom, u dugoj haljini, ulovljenoj u pola laganog koraka – naravno radi se o Mariji Jurić Zagorki.
Uglavnom kako se ne bi mislilo kako su između Gradeca i Kaptola stalno bile svađe treba dodati kako su se zaraćeni susjedi pomirili te kao zalog mira u 18. stoljeću zajednički sagradili most, koji je bio dio ceste od gornjogradskih bedema s Kamenitim vratima do kaptolskih vrata u današnjoj Skalinskoj ulici. Kasnijim uređenjem grada potok je sakriven, a umjesto mosta ostade ime kao spomen na krvavu prošlost, da se ne ponovi.
Neka nas podsjeti kako se „mržnja nikada ne ukida mržnjom nego ljubavlju“. Osmijeh uvijek izaziva osmijeh. Ne zaboravimo, onaj drugi je čovjek poput nas. Ima iste osjećaje i potrebe i želje baš poput nas.
Narodna mudrost kaže kako dobar susjed blizu više vrijedi nego brat koji je daleko.
Treba uvijek sići sa svoga brijega baš kako su to napravili građani Kaptola i Gradeca.