piše: Milan Rajšić
Definicija da je čovjek razumno biće (homo sapiens), veoma je optimistična. Nagoni, a ne razum, puno više upravljaju ljudima. Čovjeka u društvo s drugima tjeraju tri temeljna sebična, posesivna nagona: nagon za hranjenjem, nagon za uvažavanjem (status) i nagon za razmnožavanjem. Tako barem kaže Kant.
Proteklih dana i tjedana, putovao sam u društvu još 40 ljudi. Putovao sam u društvu zbog toga da vidim nešto novoga od Stare domovine.
Vidio sam mnogo, ali sam vidio i društvo oko sebe u autobusu. Dobra polovica dobrostojeće srednje građanske klase, sakupljene iz “svih zemalja svijeta” (Nijemci, Austrijanci, Švicarci, Kinezi i drugi kosooki, po prvi put Arapi iz Sirije, Turci, Poljaci, Ukrajinci, nas dvoje: Hrvatica i Nijemac…
Šareno društvo, a svima najmanji zajednički nazivnik: poslije bogatog doručka u formi “švedskog stola”, počinjao je nagon za hranom. Trpalo se u torbe i džepove. Bez mjere i granice, kao da će Sudnji dan i da napolju jašu jahači Apokalipse, a na čelu im Glad. Prednjačili su naši. Slaveni, Poljaci, Ukrajinci, ali nisu ubjedljivo odmakli od finoga zapadnog svijeta.
Ni ja nisam bio bez grijeha. Ubijao sam se bogatim doručkom, pa sit, presit, u dubrovačkom “Lero”, umotao u salvetu, tri komadića prekrasnog kozijeg sira, nadajući se da cu ga zameziti uz čašicu rakije lozovače, prije večere u Drveniku. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. U dobrom hotelu s lošom kuhinjom, u Međugorju, uzeo sam dvije banane, kojima sam u Počitelju, platio otkup grijeha, slušajući Nusretinu tužnu priču o posljednjem ratu.
Svakoga jutra sam potrošio skoro sat vremena za ritual doručka. Ustajao sam od stola i tovario prvi, drugi…, peti put, pa nakon “obilnog” doručka, bio miran i presit, do sedam navečer.
Jedan od gostiju, koji je zatečen s prepunom torbom, pravdao se da je to uzeo kako bi hranio mačke i pse lutalice. Human neki svijet.
Nagon za statusom, imala je ukrajinska dijaspora na Balkanu. Već od ranoga jutra, su se veselili, pjevali i pljeskali. Da je bilo mjesta u autobusu, vjerojatno bi i plesali. Za postizanje dobrog raspoloženja, ispraznili bi nekoliko boca vina ili rakije, a onda bestidno kupovali kožne jakne ili tepihe, za dvostruku cijenu. Pažnju i status su privlačili i na granicnim prijelazima, gdje se zbog njih čekalo koju minutu-sat duže.
Nagona za razmnožavanje nije bilo. Nešto zbog toga što je većina putnika bila 60+ generacija, a nešto i zbog pijanstva koje prouzrokuje fizičku i druge ovisnosti. Joj da sam nešto mlađi…
Mariju naučim igrati balote, a ona me pobijedi s 10:0. A barem da mi je pustila jedanput…
S Balkana krenem pravac Zapada, a tamo…
U Hrvatskoj se svi pridržavaju jedne od božjih zapovijedi: “Nemaj drugih bogova osim Nogometa!”
Na sunčanoj strani Alpa, u Sloveniji i dalje razapete bodljikave žice, a kad se prođe kroz Karavanke, oblačno, mračno, tijesno. Uniforme lovaca na ljudske duše, šeću kroz vlak i traže nekoga.
Strah visi u zraku. Strah od za, strah od protiv, strah od desno i od lijevo, strah od imati i ne imati, strah od mogu i ne mogu, od hoću i od neću…
Na njemačkoj granici, obavezna i maska. Slučajnost ili simbolika?
Strah još veći. Od Rusa, ali i od Amera, strah da bogati ne pokupe svoje krpice i krenu, strah od sirotinje koja nema što pokupiti, ali može krenuti.
Strah od zagrijavanja u kolovozu i hladnoća u prosincu. Kako će tek biti, kada bude obrnuto.
Strah od zagađenja klime, a istovremeno strah od nestanka blagostanja. Strah od automobila, ali i strah od tvrdoga sica na bicikli.
Strah od grijanja smrdljivim ugljenom i opasnim atomima, ali još realniji strah od hladnoće.
Nema straha od vječnoga straha zvanog Islam i Arapi. Japanski nogometni trener nema straha od olovke i papira.
Nigdje nema straha od interneta, jutubova, guglova, instagrama.
Naprotiv, to su jedini lijepi, ugodni, šareni, nezaboravni trenutci, u modernom Teatru apsurda.
Tko će nakon toliko nesnosnog straha biti u prilici aplauzom dočekati kraj Predstave.
Zbog radova na pruzi, vlak kasni 55 minuta.