(no mobile fobia = strah bez mobitela)
piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Nomofobija (no mobile fobija = strah bez mobitela) je moderna fobija tj. strah da smo iz stana izašli bez mobitela ili da nam se ispraznila njegova baterija.
U medici je poznato oko 250 bolesnih strahova, tj. fobija od nečega. Neki se ljudi silno boje visine, drugi duboke vode, treći skučenoga prostora u zaglavljenom liftu, četvrti mraka u podrumu…
Jedna moja dobra susjeda panično se boji miša, druga se boji kišne gliste, a moja rođakinja se boji pauka. Može to biti paučić od samo tri milimetra, ona pred njim vrišti od straha.
Fobija je snažan osjećaj tjeskobe. Ona nastaje ako nam se neko prijašnje jako negativno iskustvo trajno upečatilo u našu svijest i otuda se povremeno očituje u obliku neugodnih tjelesnih manifestacija. U naletu fobije oblije nas znoj, problijedimo, drhtimo, ubrzano i plitko dišemo, srce nam silno udara, osjećamo bol u prsima, hvatamo zrak, tresu nam se ruke, osjećamo vrtoglavicu.
Do prije tri desetljeća – nitko nije ni znao za tu fobiju.
Danas – ako nam uključeni mobitel nije na stolu uz tanjur na najsvečanijem ručku u nekom otmjenom restoranu, mi postajemo tjeskobni, nemirni, nervozni, nezainteresirani smo za bilo kakvo zbivanje oko sebe, duhom smo odsutni…
Zato se i današnji konobari u šali dovijaju odgovoriti na pitanje s koje strane tanjura treba predvidjeti mjesto za mobitel.
Priča mi ovih dana moja poznanica kako je uz jedan svoj važan jubilej pozvala na svečani objed k sebi svoju obitelj; braću, sestre i nećake. Kad sam je kasnije, ja znatiželjna, upitala kakva je bila atmosfera, kazala mi je pomalo ravnodušno i žalosno: Nisam uspjela očitati atmosferu; odmah nakon objeda svaki od njih se udobno smjestio u mojoj prostranoj blagovaonici i tipkao po svome mobitelu. A ja sam prethodno bila za svakoga od njih pripremila poklončić s posvetom koji sam im namjeravala uručiti nakon objeda. Možda ću to učiniti nekom drugom prigodom…
Nedjeljom znam promatrati ispred sebe mlade djevojke u crkvi. Dižući se iz klecala i odlazeći u red za svetu pričest, one najprije više puta provjeravaju svoj mobitel koji strši iz stražnjega džepa njihovih tajica. Kad se za koju minutu vrate na svoje mjesto, te djevojke najprije mehanički, možda i nesvjesno, posežu za mobitelom i provjeravaju…
Prije kratkoga vremena na bespućima Facebooka naišla sam na zanimljiv filmić: Jednoj vitalnoj i simpatičnoj baki najavljuje se na sladoled nekoliko njenih unuka – školaraca. Na zvuk zvonca na vratima baka odlazi u predsoblje i uzima u ruke plitku košaricu. Nakon poljupca s unučadi ona ispred svakoga stavlja svoju košaricu. Djeca, očito već poučena, spremno vade iz džepova svoje mobitele, odlažu ih u košaricu i odlaze u dnevni boravak na druženje s bakom.
U Velikoj Britaniji su anketiranjem stanovništva ustanovili da je 66 posto ljudi u panici na pomisao da nema uza se svoj mobitel. Čak 41 posto korisnika mobitela ima dva ili više mobitela; za svaki slučaj. Prema toj anketi prosječni vlasnik mobitela barem 34 puta na dan provjerava svoj uređaj.
Od nomofobije pate najviše mladi ljudi u dobi do 25 godina. Ona češće pogađa žene. No zato muškarci češće imaju po dva aparata.
Osoba koju je zahvatila nomofobija ne sagledava realno svoje stanje. Ona smatra da stvari može držati pod svojom kontrolom. No ona tone u ovisnost. Ako ta muka, praćena tjeskobom i silnom brigom oko mobitela, dosegne teško podnošljivu razinu, tada se stanje vezanosti uz mobitel pretvara u bolest. Takva je osoba cijelo vrijeme u pojačanoj psihičkoj i fizičkoj napetosti. Njezina nadbubrežna žlijezda stalno luči prekomjernu količinu adrenalina koji je hormon stresa. Kontinuirani stres pak iscrpljuje umne i fizičke snage. Takva osoba gubi mogućnost koncentracije na određeni zadatak, njena komunikacija sa stvarnom okolinom se gasi, njena socijalna mreža se raspada, a sav njen interes se svodi samo na virtualni svijet. U takvom slučaju mladoj je osobi potrebna stručna pomoć iskusnoga psihoterapeuta.
Zbog porasta broja takvih ovisnika pri psihijatrijskim ustanovama se otvaraju tzv. dnevne bolnice. U težim slučajevima prakticira se i bolničko liječenje gdje se provodi psihoterapija te davanje antidepresiva.