piše: Milan Rajšić
“…što je dakle čovjek da ti misliš o njemu, ljudsko biće da se brineš o njemu?” /Psalam 8./
Nešto više od 24 sata je prošlo otkada je moj brod uplovio u sigurnu luku svakodnevnice.
I… što je ostalo od Avanture i Asketizma?
Ništa! Samo malo “a”.
Nos curi, kašlje se, kiše, šmrca. Bol ovdje, bol tamo. Jedan mišić u lijevom bedru istegnut. Krećem se kao prebijena mačka, od stola do fotelje, pa preko stola do kreveta. I tako u krug. Važno je samo da ne zaobiđem stol i hranu. Pogled u veliko ogledalo i na vagu, šokirali su me. Da sam znao da su toliki kilogrami izgubljeni, prisilio bih se više jesti. A nisam imao potrebe. Sve je bilo u redu.
Bilo je u redu više nego ikada u životu. Nikada nisam živio tako slobodno i neobavezujuće. Nije bilo obaveze kada otpočeti dan, kada napraviti pauzu, kojim putem ići, što vidjeti, kada završiti dan.
Mama me nije zvala na ručak, da se ne ohladi. Supruga me ležeći u kadi i listajući Paris Match, nije pitala kada ce ručak. Djeca nisu pitala, što će biti za ručak. Bljak, to ne volim! Šef mi nije rekao, da danas nisam ni za ručak zaradio. Prijatelj bi se nedjeljom u podne odjedanput sjetio, da smo zakasnili na ručak. Ni On mi ovih dana nije rekao: Ovo ti je posljednji ručak!
Toliko sam bio nepredvidivo aktivan, da ni On nije znao gdje sam u koje vrijeme.
Ja sam se nabrusio, nabrijao, pripremio na moj grubi plan i sada, kada je to završeno, osjećam se kao probušena lopta iz koje je izišao zrak.
Neće to dugo. Dan, dva, a onda…
Početkom rujna u “Balkanski vilajet”… Slovenija, Hrvatska, Srbija, možda i Bosna. Prijatelji, rođaci, poznanici…
Krajem rujna, ponovo na biciklu. Apeninski poluotok do juga, pa na sjever. Tridesetak dana. Ili nekoliko više.
“Una mattina mi son svegliato,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
Una mattina mi son svegliato…”
Jednog dana, kad se probudih,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I jednog dana, kad se probudih…
Gledam svoje, u šahovsku ploču, šatirane noge. Crn, bijel, crn, bijel… Na nogama sam cijelo vrijeme nosio sandale. I to ne bilo kakve, već one s četiri, širom svijeta poznata slova.
Jednako kao i na ruksaku. Šime Đodan je rekao: “... hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska strojnica na hrvatskom ramenu!” A ja dodajem: …Bata sandale na hrvatskim nogama, Bata ruksak na hrvatskim plećima!
Nažalost, ne iz Borova, već iz dalekog Jaipura u Indiji.
“Miriše pelin, pusto polje
ocvale ruže i med
a moglo je bolje…”