Marko Jareb
Ljubili smo se na mjesečini,
drhtala je od zime.
Ali joj oko srca nikad nije bilo toplije.
Teško je opisati što je to sjaj u oku.
I zašto ti se više sviđa njezin negoli
neke druge. To je kemija!
I najveće svoje tajne, one u mislima,
ne možeš Njemu skriti. On sve zna
i najmanje detalje…
Svatko na svijetu je svijet za sebe,
dobiješ svoje kotačiće, svoj satni mehanizam.
Ali onaj tko navija te zupčanike ima nešto
što je teško dokučiti…
Kad ostaneš sam sa sobom
najviše se možeš ispričati u sebi,
jer sebe razumiješ najbolje.
A i isplakati do jecaja nikad’
se ne možeš kao sam sa sobom.
Ljubili smo se, ali smo bili dva svijeta zasebna.
Svatko ima nešto po čemu ga se prepoznaje.
Vjerojatno je to tako i kod gradova.
Ima li svaki grad glas po kojem se prepoznaje?
Ljubili smo se samo jednu večer i nikad više.
Kad bih mogao birati biološku braću i sestre
prije bih izabrao neku igračku s kojom bi se mogao
ljubiti kao s njom tu večer.
Od svih s kojima sam se ljubio,
ona se ljubila najbolje…
Ne znam ni gdje je, ni s kim je sada, ali onaj
tko ju ljubi ima bolju kartu negoli
„aš na tricu“. Bar za ljubav.
A karte koje dobijemo, takve, kakve,
umijeće je dobro odigrati s njima.
Vjerojatno svi misle da bi s tuđima odigrali bolje,
ali ih nemaju u ruci i ne vide ih…