piše: Milan Rajšić
Proteklih dana mi život kreira i uveseljava prijatelj Boško. U mašini razgovora, obilazaka zanimljivosti, slavljenja i gurmanluka, ne povlačimo kočnicu. Dan nam je prekratak.
Nedjelja ujutro. Vozimo se prema Stubici. Putem obilazimo desetke i stotine hodočasnika u pravcu marijanskog svetista Marija Bistrica.
Padine Sljemena su sve strmije, ceste sve uze. Stigli smo na Kapeščak, povijesno mjesto Seljačke bune. Ovdje je zagorski kmet Matija Gubec, sa svojim pajdašima izgubio bitku protiv nadmoćnije vlastelinske vojske, a par dana kasnije, krunisan užarenom krunom za Seljačkoga kralja.
Na zidu stare drvene vikendice, nekadašnje zagorske obiteljske kućice, umjesto naziva ulice i kućnog broja, dočekuje nas poruka: Dobro mi došel prijatelj!
Domaćin Marijan Glavac zvani Marola, pored svoje supruge, tri kćeri, dva zeta i tri unuka, okupio je danas “pola Orosavlja i okolice”. Cilj je uzvišen, preuzvišen, brati slatke grozdove graševine i muškata i polagano ih prevoditi u drugo agregatno stanje – alkoholne pare.
Najprije doručak pa onda na posao. Metalni i drveni pladnjevi se presipaju od narezanih kobasica, slanina, šunki, sireva… Bez rakijice na početku, ne dobije se licenca za rad i branje. Gemišt na kraju za poprati usta od masnoće. Za dobru dezinfekciju, poželjno popiti komada dva-tri.
Teren na kojem je vinograd, strmo se diže do ruba sume, skliski đonovi cipela i čizama su nakon “zalijevanja iznutra” još skliskiji. Grozđe slatko, preslatko, jednako kao i slatka psovka posklizavajućeg. Kante se pune, putari teško natovareni lagano koračaju, presa melje grožđe, slatki mutni sok teče…
Nakon sat vremena pauza. Odmor modernih ratnika. Kava, savijača od maka, gemišt neizbježni zagorski životni eliksir, komada dva-tri.
Pitam, zašto tako brza pauza. Odgovor je filozofski: Nek susjedi misle da se puno ubralo i da se puno mora pobrati, pa umorne treba malo odmoriti.
Oko podneva je sve pobrano i dosadni proždrljivi čvorci će narednih godinu dana zaobilaziti Marijanov vinograd. Umjesto njih, dolijetat će enolozi i ljubitelji dobre kapljice. Unutrašnjost klijeti je doslovno tapecirana priznanjima i pohvalama. Marola je hrvatski kralj žutoga muškata.
Ručak podsjeća na scene iz glasovitog francuskog filma “Veliko žderanje” s Michael Picoli i društvom.
Krompir salata, kupus salata, francuska salata, grah salata, pečena patka, pečena guska, pečeno prase, mlinci… Ponašamo se kao japanske kamikaze, svjesno se obrušavajući na guščiji batak. Bez gemišta bi ova neravnopravna borba bila još i teža. Padamo, ustajemo, dišemo na škrge… Naprijed u nove batkove i pečena rebra. U boj! U boj! Za trbuh svoj.
Kratko primirje. Gemišti pomažu ranjenima i umornima, a onda se na stolu pojavi elitna divizija štrudli. Sve su lijepe braon zlatne boje i mirišu na cimet i vanilijin šećer, ali im se ukusi razlikuju. S orasima, s makom, s rogačima, s makom i sirom… Juriš!!! Pa, tko živ a tko mrtav.
Gemišti, kave, razgovori, drijemanja, pjesma u kojoj su svi prvi tenori ili soprani.
Napakovane vrećice, pozdravljanja, opraštanja, obećanja za dolazeću godinu, odlučnost za sudjelovanje na skorom Martinju…
Na kući velika drvena tabla, a na njoj velikim slovima piše: Dobro mi došel prijatelj! Za sva vremena!