PRAVI PRIJATELJI

piše: Marija Juračić
Da su građani Lijepe Naše dobri i plemeniti ljudi, koji će uvijek priskočiti u pomoć nemoćnima i potrebitima, ne treba dokazivati. No. manje je znano da su i kao prijatelji vrlo privrženi  i darežljivi.

Ta spoznaja, koliko drže do svojih prijatelja, uvukla je u mene blagu tugu i sumnju da ja prijatelja zapravo nemam. Sa svojom najboljom prijateljicom podijelim poneki trač, popijem kavu u omiljenom kafiću i već po navici tu kavu uglavnom plaćamo naizmjence.

U nekim dalekim školskim danima znale smo razmijeniti šalabahter iz povijesti, majicu ili pulover prije odlaska na ples ili spoj, jedna drugoj urediti frizuru i tu bi naša darežljivost prestala. Strašno! Pa gdje se nalaze ti pravi prijatelji koji, bez da trepnu, poklone prijatelju milijunsku garanciju za izlazak iz zatvora, daju mu luksuzno vozilo na trajnu uporabu, plate atraktivno putovanje, pogoduju mu kod kupnje zemljišta, zapošljavanja rodbine …  i ništa ne traže zauzvrat? Ne prave se važni zbog svoje darežljivosti. Ostaju u sjeni, skromni, bezimeni,  nepoznati altruisti, baš onakvi kakvi prijatelji trebaju biti.

A zamislite tek kakav porez plaćaju Lijepoj Našoj, kada su im darovi prijateljima tako vrijedni? Pa nije prijatelj smokvin list kojim treba nešto prikriti. Sve je jasno i transparentno. Neka se vidi i neka se zna.

Slatki su i simpatični ti njihovi darovi ili samo posudbe. Podsjećaju me na one majice iz školskih dana. Tako prijatelj prijatelju posudi ručni sat vrijedan 300 hrvatskih prosječnih plaća, neka se siromah malo pravi važan pred svojim društvom i neka izaziva divljenje i zavist onih koji nemaju takve prijatelje.

Malo mi je nejasna ta opsjednutost naših uglednika satovima, jer u Lijepoj Našoj već od vremena jednog bivšeg predsjednika znamo koliko je sati, ali se čini da nas to ne brine previše pa na sat gledamo samo kao na pokretnu imovinu s kojom se, zlu ne trebalo, može odmagliti u svim smjerovima svijeta.

Sada, kada znam sve to, mogu samo uzdahnuti: „Prijatelji dragi, gdje ste?“