piše: Milan Rajšić
foto: arhiva
2. prosinac, je 336. dan u godini.
Svake prestupne godine, drugi prosinac bude 337. dan.
1930. godine, je na ovaj dan, u Mozartsaal u Berlinu, praizveden Remarkov, Na zapadu ništa novo.
Drugog prosinca 1954., otvoren je u Miami, prvi restoran brze hrane.
Burger King, a ne McDonalds, kako većina nas misli.
Nekoga sivoga hladnog drugog studenog, godine 1997. završena je u Londonu, konferencija, koja nije donijela konačnu odluku, što će biti s pet i pol tona “nacističkog zlata”, pokradenog u drugom svjetskom ratu.
Tko je jamio, jamio…
Pet tisuća godina, ni na zapadu ni na istoku, nista novo.
Dolaze i prolaze 2. prosinci.
Ove 2021. godine, drugi prosinca u njemačkom glavnom gradu Berlinu, završava taktovima melodije “Du hast den Farbfilm vergessen”.
Poznatu punk melodiju, iz 1974. godine i komunističkog DDR-a, koja je proslavila poznatu njemačku punk glazbenicu Ninu Hagen, vojni orkestar Republike Njemačke je odsvirat će ili kako bi mi rekli, odtrubiti povečerje i na taj način, nakon šesnaest godina, ispratiti gospođu Merkel na počinak i u zasluženu mirovinu.
“Du hast den Farbfilm vergessen, mein Michael
Nun glaubt uns kein Mensch, wie schön’s hier war haha, haha
Du hast den Farbfilm vergessen bei meiner Seel’
Alles blau und weiß und grün und später nicht mehr wahr…”
Šesnaest posljednjih godina, gospođa Merkel se brinula da za osamdeset milijuna Nijemaca, za još skoro pola milijarde Europljana, a bogami i za par desetaka milijuna žitelja iz cijeloga onoga prostora koji mi rado zovemo Treći svijet, ne zaboravi ponijeti film u boji.
Dobro je znala, svih tih godina, kćerka protestantskog svećenika i profesorice engleskog, kako je sumorno izgledala crno bijela fotografija DDR-a, ali i crno bijela fotografija ranoga kapitalizma.
U prvoj, od tri po željama odlazeće Angele Merkel, odabranoj melodiji, simboličnog naziva “Neka za mene pada kiša crvenih ruza” (1968. Hildegard Knef), odsviranom na tradicionalnoj vojnoj ceremoniji Groẞen Zapfenstreich (eng. Tattoo), kojom se njemačka Republika, još od 1596. godine, zahvaljuje civilima i vojnicima za sve što su dobro učinili služeći narod i državu, najdugovječnije (5869 dana) njemačke premijerke (Bundeskanzlerin), prikazano je cijelih trideset godina njenog bavljenja politikom.
“Biti netko, pobjeđivati, biti zadovoljna, ne lagati…
Sve ili ništa…
Želim razumjeti, puno vidjeti, iskušati, procijeniti…
Želim da ne budem sama, da budem slobodna…
Jednako sa šesnaest, jednako danas…
Ja želim, ja hoću, ja mogu…”
/Neka za mene pada kiša crvenih ruža/
Nakon 16 godina, rekao bi Arsen: “…ono sve što znaš o meni, to je stvarno tako malo, u dv’je riječi sve bi stalo…”
Gospođo Merkel, hvala za proteklih šesnaest mirnih i spokojnih godina!
** ** **
Tko se boji Virdžinije Volf, ili zašto ne volim Merkelicu?
Galupova istraživanja javnog mnijenja, nisu na našim prostorima nikada bila, a i nisu potrebna.
Mi svoje mišljenje javno izražavamo kroz invalidne nekritične medije, tipa ovoga ili onoga “lista”, glasno u kavani uz jutarnju, podnevnu, večernju kavu, na zidicu pored trgovine s flasom piva u ruci, na nekom hodu za život…
Uvijek naše misljenje o gospođi iz Berlina, počinje istom riječju: Merkelica…
Merkelica nama ovo, Merkelica će nam ono, …ma hebala ih Evropa i Merkelica…, Merkelica nas ne voli…
Merkelica je trideset godina u politici, jednako dugo kao i Republika Hrvatska.
Iako su “generacija”, nikada se u tih trideset godina, nisu skupa poigrali, zabavili, planirali, prošetali…
A počelo je da bolje ne može.
Poslije strašnih slika iz Vukovara i Dubrovnika, ondašnji premijer Njemačke, Kohl, svim silama se trudio podržavati mladu hrvatsku državu i demokraciju.
Kao znak dobre volje, prvi je priznao novu Republiku.
Idila je kratko trajala.
U Lijepoj Našoj se počelo skretati. Novokomponirani političari i diplomacija dopisne večernje škole, poznaju tih godina, samo nacionalno.
Građansko i demokratsko, ne stanuje vise u Hrvatskoj.
U desno. I još desno. Desnije. Još desnije.
Već se vide i obrisi Den Haga.
Kurs se na kratko mijenja za Ivine vlade.
Javnoga reagiranja nema. Kritični mediji ne postoje.
Poruke i upozorenja iz Berlina se ne akceptiraju.
Berlin ne želi kaljati svoje lice, koje je ionako, s teškom mukom oprao.
Odnosi zahladnjuju.
Bauk samoce i usamljenost kruži Hrvatskom.
Pokazuje strah od realnosti, strah od izlaska iz sopstvenih zidova u koje se sama zatvorila.
Hrvatska traži i pronalazi novog partnera.
Daleko preko oceana.
Hrvatska se boji Virdžinije Volf, ali se i dalje ne odustaje hvaliti svojim djedama ustašama ili suprugama koje nisu Srpkinje…
Dolaskom Merkelice na mjesto premijerke, jarak se još više produbljuje i i prepun je “malih i velikih ajkula”.
Pa neće valjda nama, komandirati neka Žena. Merkelica. Protestantkinja.
Jedna od onih, koji su se protiv nas, prije pet stoljeća pobunili i napustili nas, kaže Crkva.
A Merkelici, pametnoj fizičarki iz komunističkog DDR-a, svih je tih godina stalo samo da Hrvatska bude pravna drzava, da u Hrvatskoj zive građani, a ne samo Hrvati, da Hrvatska ne bude zarobljenik čovjeka s brčićima i njegove bratije, da Hrvatska ne bude Švicarska već Hrvatska, da ne trci i lomi štikle u želji da bude blizu Trumpa, da živi skladno sa susjedima, pa makar oni bili Srbi, Slovenci ili Bošnjaci, da ima svoje mjesto na Balkanu i u Srednjoj Evropi, da Hrvatska bude vrata prema istoku i prozor prema zapadu…
“Großer Gott, wir loben dich.” sviraju drugog prosinca svečano postrojeni vojnici, po želji odlazeće Kancelarke.
Jednu od onih kršćanskih pjesama, koje se pjevaju, među katolicima i među protestantima.
P. S. Draga gospođo Merkel, u mojem rodnom kraju, u prekrasnoj Hrvatskoj, kao znak omalovažavanja žene i otvoreno ponižavanje iste, govori se Merkelica, Kosorica, Pusićka, Matoševićka, Breljakica… umjesto, gospođa Merkel, gospođa Kosor, Pusić, Matošević, Breljak.
“Bez ljubavi u našim dušama, bez novaca u našim kaputima.
Ne možes reći da smo zadovoljni.
Ali Angie, Angie…
Ne možes reći da nismo pokušali.”
/Angie, Kotrljajuće kamenje, 1973./