Pismo iz SR Makedonije
piše: Ljeka Toth Naumova
Draga Sonja, rasplakala me ono Vaše “Znaš mama”… Sjetila sam se naših divnih proslava Sv. Nikole.
Sjetih se baš kao da se događa pred mojim očima. Živjeli smo tada u Vukovaru gdje je moj tata bio na privremenom poslu.
Bilo je to vrijeme kada se sve kupovalo na točkice.
Moja sestra je imala dvije a ja nepunih šest godina
U to doba zime su bile jako hladne. Često smo zbog hladnoće ostajali u našoj sobi na drugom katu velike zgrade.
Vidik je bio željeznička pruga, a dalje – Dunav.
Dok se moja sestra igrala s lutkom od raznobojnih krpica koju je sašila mama, ja sam se penjala na mali stolac, naslonila nosić na staklo i gledala zaleđeni Dunav preko koga su se kretale velike saonice koje su vukli konji.
Bilo je to divno a osobito u smrak kada se palila velika žarulja na željezničkom peronu.
Mama je došla u sobu i rekla nam da će Sv. Nikola navečer doći i ostaviti darove u naše gumene čizmice koje smo dobili na dar od stričeka koji je radio u tvornici u Borovu.
Moja sestra je otrčala u hodnik i uzela svoje žute gumene čizmice i u kupaoni ih prala i prala neprestano. Bila je sva mokra i mama ju je morala presvući.
Tada je tata došao doma i povukao me za rukav i odveo u dnevni boravak. Šapnuo mi je: “Želim ti reći jednu tajnu. Zapravo to je samo naša tajna.”
Gledala sam znatiželjno u njegove krupne crne oči pune ljubavi za sve nas a u ušima sam slušala njegov glas.
“Znaš Lelice (tako me je tata uvijek zvao), ti si već velika curica a tvoja sestra je mala i zato joj želimo prirediti radost. Ti nemoj oprati tvoju crvenu gumenu čizmicu i stavi je ispod prozora. Mama će u tvoju čizmicu metnuti šibu a u sestrinu slatkiše. To će biti samo da joj priredimo radost. A ti ćeš kasnije dobiti iste slatkiše ali kradomice.”
Spemali smo se za počinak. Mama je započela molitvu, a mi smo svi molili “Oče naš” i “Zdravo Marijo”. To smo uvijek radili prije spavanja.
Poslije molitve tata nam je rekao: “Sveti Nikola dolazi po noći da podijeli dobroj djeci darove.”
Stiglo je to divno jutro. Trčali smo sa sestrom do prozora. U njezinoj čizmici bili su bomboni zamotali u “zlatni” papir, mamine ispečene vanilice (još su mirisale na vanil šećer), nekolliko čokoladnih keksića, jedna mala vrećica gumenih bombona, dvije jabuke i jedna naranča. U mojoj čizmici bila je – velika šiba!
Sjećam se te radosti koja je plamtjela u očima moje sestre, crne krupne kao tatine oči. Pljeskala je rukama i vikala.
Mama je tada rekla: “Sv.Nikola metnuo je u Lelicinu čizmicu šibu zato šo ju nije lijepo oprala.”
Kada sam se vratila u našu sobu otvorila sam ladicu moga ormančića .Tamo sam zatekla zamotani paketić u šarenom papiru sa svim darovima koje je moja sestra dobila.
Tata je došao u sobu i pogladio me po kosi. Mislim da taj dodir još uvijek osjećam.
Rekao mi je:”Ti si pametna, “velika” curica.”