Nada Vučičić
Moja je pjesma tek niz misli,
po koja slika što oči je vide,
kaže nešto potiho o meni,
o srcu koje snuje.
Noću dok san oku bježi
ta pjesma traži rime,
gladnu dušu da utješi,
probudi život iz nutrine.
Uspomene lista k’o knjigu dragu,
ožiljke broji, otima iz tmine,
kopa po svemu što već je daleko,
zakopano u duše dubine.
Moja je pjesma tek niz misli
po koja slika što oči je vide,
drago lice što mirno spava
dok ona smišlja rime.
Pita se često, dok nastaje u tami
što li je ljubav? San il’ zbilja,
gladna duša dok traži svjetlo,
il’ samo nježna rapsodija?
Pa uzme kist i njime kaže
sve ono što u riječ ne stane,
nježnom bojom otisak ostavlja
kao podsjetnik, za neke druge dane.
Da l’ priča o svemu što se zbilo
tajne noći duge besane
ili je samo otisak dana
ostavljen za otkrivanje?
autorica slike: Nada Vučičić