piše: Slavica Sarkotić
Jednu večer javna televizija nam servira emisiju o životu u Monaku.
Bogatašica bujne plave kose i isto tako bujnih usana, toliko zategnute kože lica da jedva govori, priča kako je ona ustvari udovica koja je bogatstvo naslijedila od muža.
Dok govori stalno se smije, hahaha, ovdje je život san, hahaha, nema čega nema, hahaha.
Kneževska obitelj je diskretna, ne razmahuju se onim što imaju, princeza Caroline nosi svoje bore dostojanstveno.
Brine o kulturi, Monako izdvaja 5 posto budžeta za kulturu a cijena metra kvadratnog je 100 000 €.
Drugu večer na televiziji je dokumentarac o Indiji, prikazuje djecu koja rade u rudnicima ili izrađuju cigle na prastari način.
Jedan dječarac, desetogodišnjak kaže da napravi 2000 komada cigala dnevno.
Mijesi glinu, sitne mu ručice podrhtavaju.
I nije najmlađi na gradilištu, ima i manjih.
To je naš svijet.
Dva njegova lica.
Sjaj i bijeda.
Kao iz djela Vjenceslava Novaka nad kojima sam plakala dok sam ih čitala kao dijete.
A negdje između smo mi.
Obični. S nakupljenim godinama, artrozama i aritmijama.
Mi sretni što smo se konačno riješili kredita pa možemo mirnije spavati.
Mi s našim sitnim radostima, mi koji se veselimo kad možemo svojoj djeci i unucima pripremiti neki obrok koji će ih podsjetiti na one koje su im spravljale naše mame a njihove bake.
Mi koji usprkos svemu još nismo oguglali na patnje onih kojima je puno gore nego nama pa se borimo koliko možemo za prava siromašnijih od nas, brinemo da ne bude hladno ni psima ni mačkama.
I da ptice ne budu gladne.
U ovo adventsko vrijeme svi smo pekmezaviji nego inače.
Zovemo one s kojima dijelimo uspomene i neke zajedničke trenutke, pitamo kako si, generacijo, prisjećamo se mladosti.
I nije važno što nikada nećemo popiti ni kap šampanjca boca kojeg stoji 28 000 eura.
Sretni smo što smo u toplom, što nismo gladni, presretni smo ako nas ništa ne boli.
Ali slika onog tamnoputog dječarca ruku umazanih glinom nikako ne izlazi iz glave.