(O romanu Mahala Nikole Šimića Tonina)
autor: Stanislav M. Tomić
U očima evropskih mislilaca čovjek je viđen kao zoon politikon, Homo sapiens, Homo ludens, Homo historicus, ali i Homo confclictus u jednom od niza svojih manje ili više poznatih određenja.
Svake od ovih antropološih vizura Nikola Šimić Tonin se posredno ili neposredno dotakao u svom romanu, svaku od njih na svoj način preispitao u književnom opitu u kome ih je potopio u rastvor mahale.
Od njihove reakcije, takoreći, nastao je roman.
U tom literarnom prasku možete čuti kako odzvanjaju riječi: „Osamljen čovjek u najlošijem je društvu – zapisa jednom Paul Valery.” Zatim, „kako reče jedan talijanski kantautor: Ima ljudi koji čekaju i žele kišu, samo da ne bi plakali sami.” Onda, fra Josip u romanu dodaje: „Jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.” Tu se, dakako, može izdvojiti i sentenca koja glasi: „Mnogo se toga okreće s okretanjem ljudi.”
No, jedno shvatanje čovjeka ovdje, čini mi se, stoji kao pivot u odnosu na njegova ostala poimanja. U pitanju je konfliktna determinanta čovjekovog bitisanja. Otuda treba razumjeti: „Ovo vrijeme kao ni u jedno drugo vrijeme u Bosni: Čovjek ne vjeruje čovjeku ni u ogledalu.”
Čovjek je razapet između težnje za skladom i sklonosti ka sukobima. Njegova ontologija je u klinču. S druge strane, postoje razne vrste sukoba kao što su sukobi sa drugim ljudima, sukob sa samim sobom, sukobi vrijednosti, sukobi država, naroda itd. Stiče se utisak da Toninov libar na osoben način ilustruje tu polimorfnu prirodu oprečnosti koja se prelomila preko leđa njegovog fra Ambrozija koji se „stalno zatjecao u kožama drugih ne živeći sebe. Kao da nikad nije dobio dopuštenje da živi sebe, ne znajući od koga tražiti ga.“
Djeluje da je upravo on paradigma ne samo lične, psihološke, nego i šire društvene drame. „Nije niti neka tajna: lakše je biti u civilnoj misiji u Afganistanu nego fratar u Bosni.” Mislim čak da žena iz fra Ambozijeve propovijedi ne nosi slučajno ime Jedinka, kao što u istom diskursu i „koliba od živih zmija ispletenih“ možda ima simboliku koja otvara pitanje načelnog odnosa pojedinca i društva. „Ti ili ti koji ti glavu nosaju,” stoji na jednom mjestu. Ali to, pak, ne mogu, kao uostalom i mnogo što-šta drugo u ovom slučaju, sa sigurnošću da tvrdim. Neka to ostane na nivou mojih utisaka. Kao što je, recimo, moj utisak da je Nikola Šimić Tonin doveo Markesa u mahalu. Jer može biti i to, da je glavni junak ovog djela mahala. Stari Vitez. „Kao stari okamenjeni pas, grad jarkim sunčevim zrakama liže svoje granatama otvorene rane.”
Heraklit iz Efesa davno je rekao kako je, „rat je otac svega“, ističući na sažet način stvaralački karakter borbe suprotnosti. Sukob, drugim riječima, ne mora nužno da bude negativna pojava, iako se tako najčešće s razlogom i doživljava. Naime, u njemu se krije i izuzetan moralni potencijal, jer put do vrline vodi kroz borbu. Otuda valjda neki grčki termin za vrlinu, aretē, povezuju sa Aresom, bogom rata. Pa i latinska riječ virtus vrlinu predstavlja kao muževnost koja opet upućuje na ratnu izvrsnost.
Sve u svemu, vidimo da rat i nije baš tako jednostavan fenomen, kako nam se možda isprva čini. Stoga, motiv rata, nije nešto novo ni u nauci ni u umjetnosti, naročito ne u književnosti, što je slučaj i na našim prostorima. Međutim, šta je specifično baš za Nikolu Šimića Tonina i njegovu interpretaciju rata u jednoj mikro sferi, „mahali, bombi koja otkucava”? Rekao bih da je to njegova sposobnost da se izdigne iznad pukog hroničara i ono partikularno transponuje u univerzalnu ravan.
Kako to postiže? Što se mene tiče, najviše svojom naracijom koja radnju romana podređuje stilu. Na primjer: „U manje od sat vremena pristigli očistiše polja, kao da je preko njih prešao golemi usisivač uštekan negdje u vrletima Vlašića, duge kilometarske šnjure za sobom. Samo neodneseni ostaše za njima duboki tragovi obuće u mekoj, blatnjavoj zemlji polja uz rijeku i gdjekoja glibom oteta cipela, opanak, čizma.”
Nikola Šimić Tonin kao da je, opisujući događaje koje crpi iz dnevničke građe, imao na umu onu Huserlovu misao da „puke činjenične nauke čine puke činjenične ljude“. Jer on te događaje ne predstavlja kao niz činjenica, već više motiviše čitaoca da razmišlja o onome što stoji s one strane činjenica. U tom smislu izdvojio bih opasku: „Rojevi muha požudno se bacaju na dječje izmete u kutu skloništa.” Svu dramu rata, dakle, Tonin je iskazao u ovoj jednoj rečenici koju uzimamo za primjer i koja je fakat koji možda ne zanima istoriju kao nauku, ali i te kako zanima književnost, jer duboko ponire u suštinu problema ratovanja.
Efekte dodatno pojačavaju potresne scene poput one koja prikazuje pad granate na dječje igralište dok su se na njemu igrala djeca koja su se zaželjela igre nakon dugog boravka u skloništu. I to onog jednog dana, gle, kad se sukob smirio. Strahote rata se ne vide samo po devastiranim dobrima. Ispod ratnih ruševina zakopan je i sahranjen dječji svijet. Te ruševine su njegov spomenik, vidljivi i nevidljivi istovremeno. I to je najveća tragedija rata. „Pričali su vozači i humanitarni radnici što su bili u Starome Vitezu, da su po kućama vidjeli skroz na skroz osijedjelu djecu.”
Moram bar još jednom da se osvrnem na filigrantske opise u samom djelu. „Kroz razbijen prozor sunce kroz dršku metle kapa. […] Djed u okviru slike na zidu jednom rukom zagrlio babu.” Ovoj bravuri možemo odmah dodati: „…Osluškuju trubu – trubi li? U metalno joj se grlo uselile ptice… Slute… Fijuču meci iz svirala tankih, puščanih cijevi.” Ili: „Dan izlazi iz noći kao iz radničkog autobusa željezare Zenica i staje nasred mahale.”
Autor na par mjesta ponavlja: „U ovo vrijeme nevrijeme.” Ovaj refren je zaista koncizan prikaz tematike Toninovog proznog ostvarenja koje je, u stvari, roman o vremenu nevremena u kome su „misli kao kamen teške. Svaka od tih misli sa očima zbunjena mraka u sebi. Tako, „kao samrtnički znoj cijede se misli.” Zašto? Jer, „smrt miluje misli.” U ovoj knjizi se izoštravanjem optike vidi da „nebo sa zemlje raste,” iako „iz oblaka težaka psuju kiše” i „mišićavi vjetar uobličio se u tijelo.” U njoj čovjek „na dva se razlomi smisla”, dok su „u zemlju uprte oči visibaba” i „glečer tuga suzama kaplje,” a poštapalica jednog od likova postaje opšteljudska sudbina: „Ovdje nisam, a tamo me nema.”
Na koncu, za naslov ovog prikaza izrabrao sam riječi samog autora koje po meni na dostojan način opisuju konflikt kojim se on bavio. Naime, Toninovo Opisivanje rata je opisivanje tame i noći rata, ali je on tu noć i tu tamu opisao tako da su one same sebe site. Što bi moglo da znači da su dostigle vrhunac svog besmisla u tački koja se zove mahala. I tako, „pod ogromno nebo naselila se mahala.” Da. Pod ogromno nebo književnosti.