piše: Marica Žanetić Malenica
Zvoni mobitel. Dostavljač mi provjerava identitet i daje mi usmeni putni nalog:
„Siđite za pet minuta ispred ulaza, imam paket za vas!“
Vraćam se u stan i uzbuđenjem djeteta nestrpljivo kidam ljepljivu traku s kartonske kutije. Gledam se oči u oči s njim…
Zvoni mobitel. Starija kći provjerava dišem li s obzirom na to da mi neke nevesele godine počinju puhati za vratom.
„Kako si, što radiš?“, pita me u pravilu u vrijeme mojega ručka, a zatišja na njezinu poslu.
„Evo otvaram paketić koji je upravo stigao“, velim zatečena in flagranti.
„A što si sad kupila, baš me zanima?“
„Hajde pogodi!“
„Nešto od kozmetike da bore, koje si mukotrpno stjecala godinama, nestanu preko noći ili nekakvi vitamini za imunitet, to bi ti bilo pametno uzimati…“
„Želja iz djetinjstva, nikad ostvarena…“
„Želja iz dje…, klavir???“, pobjedonosno reče kći.
„Bravo! Kupila sam sklopivi prijenosni klavir.“
„A kako, majčice, izgleda taj… kako ono reče… sklopivi klavir?“
„Lijepo. Gumena klavijatura, četiri oktave, radi na baterije, a tek trebam proučiti što sve može, na prvi pogled može čuda…“, rekoh smijući se.
„Pa ti si nevjerojatna… gdje si to našla i koliko košta?“
„Na Face-u mi je svako malo iskakala baš ta reklama, izazivala me kao da je znala kako mi je klavir bio i ostao nedosanjan san.“
„Znači, kupila si sebi igračku. Hajde, molim te, uslikaj mi taj klavir da ga vidim… ne mogu vjerovat’“, reče mi smijući se veselo.
Kći je u pravu, počela sam sebi kupovati igračke. Za Božić pod bor (zapravo svjetleće umjetno drvce) dočekat će me klavir, sklopivi i prenosivi. I više nije važno hoću li ikada išta naučiti svirati, važno je da i ja konačno imam svoj klavir.
Nedavno sam s prijateljicom Jadrankom razgovarala i o tome kako starost, uz kostobolju i ostalo, donosi i jednu ne baš lijepu osobinu – sebičnost:
„Kad je moja svekrva počela bit’ dementna vilicom je u tanjuru nabadala samo komade mesa, krumpir je micala sa strane. Cijeli život netko drugi je jeo njene komade mesa, ako ga je uopće bilo. Prvo svekar i svekrva, pa muž, djeca, unučad… I tako je tek u nekim već starijim godinama, kad više nije bila baš sva svoja, počela brinuti samo o sebi. Konačno se i ona htjela najesti mesa. Bila je, valjda, već sita krumpira i odricanja u korist svojih bližnjih“, reče mi pravdajući svoju svekrvu.
Razmišljala sam poslije o tome. Nisam nikada bila baš gladna mesa. Najela sam ga se dovoljno pa ga sada rijetko poželim. Ali u meni, djetetu poslijeratnog baby booma, ostala je trajno upisana jedna druga glad, ona za igračkama.
Ne mislim da je moje djetinjstvo zbog te gladi bilo siromašnije, naprotiv. Bilo je maštovitije, imalo je ljudskije lice. Čitala sam, pisala, crtala, igrala se vani, pomagala majci oko mlađega brata…
Tijekom cijelog mojeg djetinjstva i mladosti od igračaka se sjećam tek: kaleidoskopa, šaha, domina, tombole, „Čovječe ne ljuti se“, skromnog liječničkog seta (vjerojatno iz faze kad sam govorila kako želim biti liječnica) te jedne jedine lutke koju mi je za rođendan donio otac po povratku s doškolovanja.
Bila je to gipsana lutka iscrtanog lica i kose, pokretljivih ruku i nogu, obučena u cvjetnu haljinicu i obuvena u bijele čarapice i cipelice. I da, bila mi je najljepša na svijetu. Iako sam je čuvala i pazila kao oči u glavi, ipak je jednom pala i ozlijedila se u predjelu glave. I tako je na čelu, usred smeđe obojenog dijela koji je dočaravao kosu, provirio bijeli gips veličine nokta. Bila sam očajna, plakala sam neutješno. Kada sam se pribrala, došla sam na spasonosnu ideju da smeđom vodenom bojom obojim taj dio, kako bi se, barem izdaleka, stopio s bojom kose.
Družile smo se godinama. Svlačila sam je, oblačila, pa iznova svlačila. A imala je samo tu jednu haljinicu i gaćice koje sam brižno održavala. Drugu lutku dobila sam tek za svoj sedamnaesti rođendan, kada mi je mlađi brat poklonio jednu moderniju s pravom plavom kosom. Ona se nije mogla razbiti i stoga je dočekala rođenje moje prve kćeri. Otada joj se gubi svaki trag.
Vremenom su mojoj prvoj lutki poispadale ruke i noge, ali i nakon šest desetljeća još uvijek je živa. Nisam se mogla od nje rastati, cijenila sam to što je odlučila upravo meni biti prva i jedina lutka. Moje kćeri se s njom nisu igrale. Za njih bi ionako bila tek polomljena, stara gipsana lutka. Jedino je ja još uvijek vidim novu i lijepu dok me otužno gleda svojim plavim oslikanim okicama. I vidim oca kako mi je s osmijehom daruje, sretan što je obradovao svoju odlikašicu. I osjećam ono silno uzbuđenje koje sam tada ćutila. Moja lutka, bolje reći njezini ostatci i danas su uz mene, spremljeni u nekom mračnom kutku ormara. Ponekad je izvadim i sastavim… zagrlim i rastavim… vratim nazad.
Jednoga dana, kada moje kćeri budu praznile ormare za mnom, naići će i na moju invalidnu lutku, za koju vjerojatno niti ne znaju. Voljela bih da je barem pokušaju zamisliti u njezinim najboljim danima i mene kako je nježno držim u naručju i šapućem joj neke tople majčinske riječi, koje sam poslije šaputala njima, mojim živim lutkama.