OBALOM SMRTI

piše: Milan Rajšić

13. novembar 2002. godine, nije bio tako lijep dan kao posljednjih petnaest dana ove godine.

Bio je to dan u kojemu se ovdje na obali Atlantika, desila jedna od najvećih ekoloških katastrofa.

Tanker “Prestige”, na kojemu je bilo natovareno 77 000 tona sirove nafte, oglasio se toga dana, putem radio veze i zamolio za pomoć.

Tisuće tona otrovne mase razlilo se po moru i za kratko vrijeme, nošeno valovima i vjetrom, stiglo i do Obale smrti.

Tisuće dobrovoljaca je narednih pola godine pomagalo da se, do koljena debela crna ljepljiva, masna masa, pokupi s obale, koja je i do tada nosila ime prepuno crnila.

Divlja Costa da Morta, na Atlantiku je i najzapadnija  točka europskog kontinenta.

Brojne pomorske nesreće su se na njoj desile kroz povijest i potvrdile njeno ime.

Costa da Morta je postala toga novembarskog dana, prava, pravcata obala smrti.

Slični problemi s tankerima, rješavaju se u pravilu svakodnevno i relativno bezbolno. Tanker se odvuče u najbližu luku i nafta se pretoči u drugi tanker, par litara se i prolije, ali 77000 tona…

“Prestige” je zbog ljudske gluposti i straha da se ne zagadi neka od luka, tegljen najprije u pravcu Portugala, pa su se predomislili, pa u pravcu sjevera, pa ni to nije bilo po volji spasiteljima.

Pa su tanker, lijepo, mrtvo hladno, odvukli prema otvorenom moru, gdje se havarija i desila. Kao, nitko ništa neće znati i ništa se neće desiti???

Par dana je trebalo da ulje stigne do obale.


Najlošije je prošao gradić Muxia.

Nafta je doslovno doplovila do kuća i uličnih laterni i prilijepila se na gradsko šetalište.

Po gradu i na plažama je bilo nasukano skoro metar debelo, crne, ljepljive, smrdljive mase.

Crni mrtvački tepih je pokrio cijelu obalu, ogromne bazaltne stijene, jednako kao i fini sitni pijesak.

Na vodi se stvorila debela žutosmeđa spužvasta pjena.

Bestijalno je smrdilo tih dana. Smrad, kao kad pomiješate pokvarena jaja i benzin.

Desetke tisuća crnih morskih ptica, ulijepljenih krila i perja, desetke tisuća uginulih riba, lignji, hobotnica, sakupilo je narednih dana i mjeseci, više od 300 000 dobrovoljaca, koji su nakon svog posla, dolazili vikendom iz cijele Španjolske, a neki među njima uzeli su i godišnji odmor i pristigli iz cijeloga bijeloga svijeta, kako bi pomogli.

Izlov ribe je bio prekinut narednih par godina, jednako kao i normalni turizam.

Pojavio se “turizam katastrofe”.

Tisuće su dolazile na par sati ili dana, promatrati zlo i naopako.

Ukupna šteta, gledano kroz novac, dosegla je četiri milijarde eura.

Dvije godine kasnije, završena je akcija spasavanja.


Deset godina poslije katastrofe, priroda na galicijskoj obali se u potpunosti oporavila i vratila u prijašnje stanje.

Na biljkama i životinjama, prema riječima znanstvenika, nije došlo do genetskih promjena.

Brod je potonuo i za sva vremena se ukotvio na 3600 metara dubine.

Za utjehu, 13000 tona sirove nafte je, prije potonuća, prepumpano u drugi tanker.

I nakon svega, kao što su moja djeca poslije svađe pjevala:

Mir, mir, mir! Nitko nije kriv…”


27. januara 2022. sjedim na obali, zagledan u Ameriku, udaljenu pet tisuća kilometara i uživam u neprekidnoj huci valova.

Dan je toliko lijep i sunčan, da je nemoguće zamisliti, kako je izgledala jedna od Apokalipsi, novoga vremena.

Jedini podsjetnik na te dane Otkrivenja, je ogromni kameni spomenik “A Ferida”.

400 tona težak i 11 metara visok kameni blok, nosi ime “Rana” i postavljen je u znak zahvalnosti, stotinama tisuća ljudi koji su danima pomagali smanjiti katastrofu.

Spomenik, djelo španjolskog skulptora Albertos Bañuel Fournier, opomena je ljudskoj gluposti i nebrizi za čovjekovu okolicu.


Desetak godina kasnije, jedna druga katastrofa, zadesila je gradić Muxia.

Na mjestu gdje se prema legendi, iskrcala Bogorodica, a u osmom stoljeću i apostol Jakob (španj. Santiago), šireći kršćanstvo po Iberijskom poluotoku, izgrađena je crkva.

“A Virxe da Barca”, ili što bi mi rekli, crkva “Gospe od barke”.

Crkva je za božićnih dana 2013. izgorjela.

Postoje tako vremena, kad nije dobro, ni sa ljudima, a ni sa bogovima.

Jedna mala Dunja je danas (24.01.)  tri godine. Djeda ujo joj šalje veliki, veliki buket mimoza.

3.6 5 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments