piše: Milan Rajšić
Došao mladi momak ispod Romanije po prvi puta u Sarajevo, pa pravac kod brice na brijanje. Brico ga pita odakle je, a on kaže da je iz grada.
“E, ako si iz grada, onda ćemo po gradski”, reče brico, dohvati britvu i započe brijanje na suho.
Mladac koluta očima, suze mu idu, pa nekako uspije promucati:
“Nisam ja baš iz grada, već iz okolice…”
Ne razumijem ja ove Egipćane, umjesto da gledaju kako im repka ide po jednu od medalja na Svjetskom prvenstvu u rukometu, ili da se pijući čaj, zabave tamo nekim nogometom između Liverpula i Mančestera, svi se okupili kod brice, gdje se kavurin brije.
Brije se na suho, i uz pomoć dva konca u bričinim zubima.
Brico svoje radi, konac čupa po pet dlaka odjedanput, obrazi gore, ne znaš jel’ vrućina od korone, testovi zaboravljeni u Europi.
Kavurinu suze idu na oči, stenje, vrišti i zapomaže. Prijenos u živo. Selo uživa. Nitko ne plješće, samo smijeh do suza. Ja kavurin, crven u licu, kao rakovi koje smo lovili na Jankovačkom potoku, pa kuhali u vreloj vodi, nekako preživio prvo poluvrijeme.
Brico, iskoristio pauzu pa naoštrio na kožnom remenu, sjajnu britvu.
Počeo izbrijavati po vratu i tamo oko grkljana. Pa se baš sada sjetio pitati odakle sam. Ajd’ dobro je, čuli i ovdje za Modrića.
Nije mu ni to dosta, pa me pita, jesam li musliman.
Kolutam očima i kažem: “Nisam.” Britva klizi tamo gdje sam najtanji.
A što si? Ajme meni, ako kažem da nisam ništa, zlo i naopako. Biti ništa, gore je nego biti bilo što.
Uprkos onome što su mi napravili kirurzi i urolozi prije par godina, pokažem ja da još uvijek imam hrabrosti, pa slažem da sam kršćanin.
Sad su mi lice i glava, glatki i nježni kao unukovi.
A saznao sam i da kirurzi i urolozi, nisu sve napravili kako valja i da još uvijek imam muda.
Odem do šustera, to je onaj što popravlja obuću, da mi nešto zašije na naprtnjači. Koliko novaca, toliko i muzike iliti glazbe. Izdržat će dan, a možda i dva.
Najljepše je što mi je na plavom ruksaku, sve zašio smeđim koncem. Ovih dana i ovoga proljeća, u Siwa, obućar diktira modu. Ovdje i đavo nosi braon. Sve dok je braon konca. Na ljeto će moda biti plavo, kad se započne s novim kalemom. A onda na jesen, modni trend crveno…
Kod pekara problemi. Ne može mi prodati jednu ili dvije lepinje. Ovdje se lepinje prodaju na komada deset. Velika obitelj, to pojede očima.
“Što ću ja s deset lepinja, daj mi dvije!”
Ne može! Nema cijene za toliko malo!
Pa mi pokloni lepinju.
U poslastičarnu idem svako veče. Malo zbog toga da imam ugodne slatke snove, a više zbog toga, da znam zbog čega perem zube.
Slasto prodaje na novčanicu. Za pet funti dobiješ toliko, a za deset toliko. I točka.
Za jednu funtu ne dobiješ ništa. Skupi još četiri, budi štedljiv.
Sad više nisam siguran, hoće li me ubiti rak ili prekomjerno granatiranje šećerom.
Na sreću, nisam išao do mesara, prostitutki ili stolara. Ni Orwel to ne bi mogao zamisliti, što bi tamo bilo. Plaća li se u naturi ili novcem, za gledanje ili pipanje, prema tome koliko je mekano ili tvrdo, malo ili veliko…
Ostala još jedna (a ima ih puno) zanimljivost iz Siwa, koju ću Vam ispričati, pa idem dalje u pravcu Crvenog mora.
Kao Aleksandar Veliki i kao Mojsije.
Siwa je poznata u Egiptu, a i širom arapskog svijeta, po homoseksualizmu. Godinama i stoljećima je muškarcima mlađima od četrdeset godina, bilo zabranjeno da se žene, trebalo je radne snage. A morali su i živjeti izvan gradskih zidina, u društvu druge muškadije i skupa spavati, kako ne bi uludo trošili vrijeme za otići i vratiti se s posla. Pragmatičan neki svijet. I tako danima, mjesecima i četrdeset godina.
Prilika je prilika, a potreba potreba.
Moral je ionako u svakoj priči.