piše: Joso Špionjak
Zanimljivo je kako neki događaji, pokriveni čak debelim slojem godina, mogu iznenada izbiti na površinu.
Sasvim neočikavano i na prvi pogled potpuno nevezano za trenutak zbog kojih se pojavljuju, zauzmu određeni prostor, jednostavno su tu, pa bili ti oni mili ili nemili.
Meni se desilo upravo to.
Riječ je o jednom od prvih crteža u školi.
Trebali smo nacrtati nekog narodnog heroja čijeg se imena više ne mogu sjetiti.
Pažljivo sam radio da ne napravim bilo kakvu mrlju.
Naime, drugarica učiteljica, kako smo je morali oslovljavati, bijahu goropadna osoba i za najmanju sitnicu se prtvarala u aždaju koja bljuje vatru.
Unio sam se sav, u taj, tako važan zadatak, zamišljajući tog junaka poput nekog gorostasa, koji, iako smrtno pogođen, iz petnih žila urla: „ Naprijed, drugovi!“
Bio sam prezadovoljan i uvjeren da sam nacrtao jedno pravo umjetničko djelo.
Crte tijela su bile izuzetno ravne.
Ama, baš kao pod konac.
Nikakvo čudo, budući sam ih s velikom mukom uradio pomoću lineala.
Došao je trenutak pregleda naših radova.
Učiteljica je išla od klupe do klupe, potpisivala crteže i dijelila ocjene.
Sve je teklo prilično mirno dok nije opazila moj rad.
U tom trenutku poče da vrišti kao da je probola nogu na glogov trn.
Ne znam kako se taj izlijev gnijeva stišao.
Znam samo da se naše drugarstvo toga dana ugasilo i da je moja slika ostala bez potpisa.
Jedino je preko cijelog lista crvenom olovkom bila utisnuta ogromna jedinica.
Tada đak nije smio ni pisnuti jer bi time stvar postala još opasnija.
Ali, hvala Bogu, dođoše i drugačija vremena.
Tako se naš unuk Raphael negdje skoro usprotivio svojoj učiteljici rekavši joj da nije fer kako se ponaša prema njemu.
Razlog tom njegovom protestu je bio što ne može uvijek doći na red da da odgovore na postavljena pitanja.
Međutim, učiteljica je pokazala potpuno razumijevanje za negodovanje i nestrpljenje svoga malog đaka.
Shvatila je da dijete treba više prostora od onoga što obična učionica nudi.
Predložilaje da ga pošalju na dječji uni gdje će ublažiti njegovu veliku žeđ za znanjem.
Svidjelo se Raphaelu u novom društvu i očigledno su mu misli više na dječijem univerzitetu nego u učionici.
Slušao je tamo predavanje o pčelama, njegovoj omiljenoj temi.
Sad mu se zacijelo, u glavi vrte slike tih vrijednih bića, koja neumorno lete od cvijeta do cvijeta i sakupljaju slatki nektar od koga će napraviti med.
Ovdje treba napomenuti da je Raphael još kao sasvim mala beba bio na pravom pravcatom univerzitetu.
I to onom najstarijem u cijeloj Njemačkoj, a koji se nalazi u gradu Heidelbergu.
Mama je u to vrijeme bila studentkinja i mališan se dolično ponašao.
Spavao je mirno i snivao svoje anđeoske snove.
No, sanjarenje u školi, nije preporučljivo.
Ali, očigledno, Raphael se na trenutak prepustio upravo tome.
Naime, mama je kontrolirajući đačku torbu, otkrila list na kome je bila vrednovana jedna pjesmica.
Začudila se zbog toga, znajući da Raphael uopće nije spominjao domaću zadaću.
A naučiti pjesmicu napamet iziskuje dosta vremena i ponavljanja.
Upitala je sinčića kao je to uspio, a da se nije pripremao.
Stiglo je ekspresno objašnjenje i priznanje da je domaći zadatak potpuno zaboravio.
Sjedio je u školi mirno kao bubica i pažljivo slušao dok je učiteljica prozivala djecu.
Kada je došao na red, već je sve naučio napamet i tako zaradio dobru ocjenu.
Mama mu je pojasnila da je to rizično i da se tako nešto ne smije više ponoviti.
Raphael je dao čvrsto obećanje.
Ja mu vjerujem.
A vi?