prilog: Ante Karačić
Iserlohn/ Šaljem jedan link koji govori o mojoj profesorici Jelki Benešić.
Ona potječe iz čuvene obitelji Julije i Ante Benešić. Predavala mi je njemački jezik četiri godine u osnovnoj školi a umjetnost četiri godine u gimnaziji.
Od nje smo pored redovnog gradiva predviđenog programom, naučili još puno toga o povijesti, umjetnosti i književnosti. Ima li to veze s tim da sam se i ja skoro 50 godina kasnije počeo baviti umjetnošću u njenom fahu (kiparstvo-objekti)? Vjerojatno ima, jer smo stvarno puno toga učili o umjetnosti.
A i imao sam jednog isto tako vrsnog umjetnika Stjepana Bezjaka koji mi je u osnovnoj školi predavao likovni…
…
Evo cjelovitog priloga o Jelki Benešić, objavljenog na ICARUS HRVATSKA:
NEOSTVARENA ILOČKA FONTANA ŽELJA
Arhivski izvori: Benešić, Jelka. Igra vodom, skica za skulpturu na kamenom- mramoriziranom postamentu, pčelinji vosak, 190 x 200 x 110 mm, 1978. godina. Inv. br. Kip-18.
Vlasnik zapisa: Muzej grada Iloka
Autorica priče: Maja Barić
U dvorištu srednjevjekovnog dvora Nikole Iločkog izgrađen je i uređen bunar u 15. st. Bunar je bio funkcionalan i u vrijeme novih vlasnika: talijanskih plemića Odescalchija koji su dvor preuredili u nekoliko navrata te ga obukli u ruho barokne i historicističke palače. Sredinom 20. stoljeća bunar je bio obzidan i zatvoren metalnom rešetkom. Bunar je često bio predmetom rasprave: treba li ga zatvoriti i/ili kako ga urediti?
Priče o dvorskom bunaru uglavnom su izmišljene. Izmišljaju ih turistički vodiči i svaki put nadodaju nekakav „pikantan“ podatak: „Prokopan je toliko duboko da ide ispod Dunava.“, „U njega su bacali nevjerne žene!“, „bunar želja“, „rimski vodovod“ i slično. Bunar je prilikom zadnje obnove Palače bio je konzerviran i prezentiran, pa je 2010. godine u dvorištu njegov srednjevjekovni kameni okvir vidljiv kroz kockasto stakleno okno ugrađeno u razini recentnog dvorišnog popločenja.
Jelka Benešić rođena je 1909. u uglednoj iločkoj obitelji (Julije Benešić (1883.-1957.) – stric, Ante Benešić (1864. -1916.) – stric, Franjo Benešić (1877.-1945.) – otac i Jelka Benešić – prva kiparica istočne Hrvatske 20. stoljeća).
Nakon realne gimnazije u Iloku i Zemunu nastavlja školovanje na studiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi od 1933. te Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu do 1939. godine nakon čega počinje s radom u prosvjeti sve do umirovljenja 1973. godine. U rukopisnim bilješkama kiparice Jelke Benešić nailazimo na zapise o životu, radu u školi, korespondenciju o njenim izložbama i umjetninama.
U svojim 70-im godinama iločka kiparica na jednom listiću ostavila je kratku bilješku: „fontana za Dvorac“, a ta bilješka bila je priložena uz nekoliko njenih fotografija.
U potpisu opisa fotografije jedna njezina djela nalazimo podatak kako je kiparica izvela studiju za fontanu, a misli se na uređenje i idejno rješenje za bunar u dvorištu palače Odescalchi:
„Skulptura – šest dječjih figura – grupa djece u igri, zamišljena je kao okvir za fontanu, dakle kao fontana, a trebala bi da izrazi dječje veselje u igri vodom. Taj motiv izazvala je lokacija u dvorištu Dvorca, gdje bi trebala stajati u središtu već danas postojeće rundele. Oko je nje je zamišljeno umjetno jezero koje bi se snabdijevalo vodom iz vodoskoka. Skulptura bi trebala stajati na mramornoj ili betonskoj podlozi.
Motiv djece je u skladu i sa sadašnjim renesansnim ambijentom Dvorca.
Način izrade skulptura je u istom stilu, ali se duh današnjeg vremena ipak osjeća u nekim vidovima, na pr. u pojednostavljenoj izradi kose, nogu, ruku.
Skulptura bi trebala da bude dopuna praznom prostoru, da ga na pravilan način ispuni, oplemeni i ukrasi.
Grupu djece nazvala bih „Igra vodom“.
U Iloku, 30. svibnja 1979. godine“ (Jelka Benešić)
Fontana nikada nije izgrađena, bunar nije rekonstruiran, niti uređen. Tako njeno djelo ostaje neostvarena ideja i tek jedna priča iz umjetničina arhiva.
Jelka Benešić umrla je 1992. godine u Iloku.