Cvijećem i stihovima obilježismo u Berlinu 572. rođendan Marka Marulića.
“Eto, Marul junak i taj spjev već žut,/ knjizi na hrvatskom probio je put./ Pa kad nešto čitaš i ide ti lako,/ nekad šapni: “Hvala, Maruliću Marko.” (Andrijana Grgičević)
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Koliko me o prošlosti sjećanje služi, bila je samo jedna obljetnica rođendana slavnog nam pjesnika u kojoj su našeg Marula na berlinskom trgu Julius Morgenroth, tik iza vijećnice općine Charlottenburg-Wilmerdorf, posjetili i cvijeće položili samo Nijemci, predstavnici općine, partnera i prijatelja našeg Splita a mi Hrvati zaboravili ili nije bilo u to ljetno vrijeme nikoga tko bi tu ugodnu dužnost i čast preuzeo na sebe. Bilo jednom i ne ponovilo se.
Već tada, a ne sjećam se točno koje to godine bijaše, rekosmo kako će se nastojati biti ukorak s točnim Nijemcima. I bilo je tako. Bilo je godina u kojima je tu lijepu gestu polaganja cvijeća pod statuu Marka Marulića preuzimao Savez hrvatskih društava Berlina dok ga je svojedobno vodio vrijedni i uporni, danas pokojni, a često spominjani, Ivan Bitunjac, nekad bi to učinili “Brođani”, točnije naša Elizabeta Kopić, nekad Hrvatsko kulturno društvo Vladimir Fran Mažuranić, pa u suradnji s Hrvatskom nastavom Berlin ili kojim drugim udruženjem. Kako god, bilo je redovito i ugodno, nekad s više sudionika, uz program, narodnu nošnju, ozvučenje, izložbu i zakusku a nekad s tek nekoliko sudionika, cvijećem i nekoliko rečenica.
Ove godine zamalo da zaborave Nijemci, jer kako veli Carolin Brühl, glasnogovornica općine Charlottenburg-Wilmersdorf, kolegica koja ima to zaduženje na godišnjem je odmoru, pa raspored i termini pa i ovaj kod Marulova spomenika ostali u njenom računalu. Veli, najbolje da se dogodine čujemo i dogovorimo direktno koji dan prije Marulova rođendana pa da to bude sinhronizirano. Kao što je to ipak i ovaj puta bilo zahvaljujući i brzoj reakciji i sudjelovanju Veleposlanstva Republike Hrvatske u Njemačkoj, točnije Domagoju Mariću, privremenom otpravniku poslova Veleposlanstva, Heike Schmitt-Schmelz, zamjenici gradonačelnice općine Charlottenburg-Wilmersdorf, Karmen Meić, predsjednici Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin te Magdaleni Došen, učiteljici Hrvatske nastave Berlin a posebno i djeci, polaznicima Hrvatske nastave u Berlinu koja su nakon polaganja cvijeća podno Marulove brončane statue, izrekla nekoliko riječi o pjesniku i pročitali ulomke iz slavne “Judite” na izvorniku i prepjevu na suvremeni hrvatski jezik. Bili su to učenici Patrik, Viktorija i Katarina Dedić.
Brončana, skoro tri metra visoka statua Marka Marulića, rad kipara prof. Slavomira Drinkovića, postavljena je u Berlinu 2000. godine u povodu 30 godina pertnerstva grada Splita i berlinske općine Wilmersdorf, danas Charottenburg-Wilmersdorf. Ovo partnerstvo utemeljeno je 1970. godine i suradnja dvaju gradova prenosila se s gradonačenika na gradonačelnika ili što bi se reklo ” s koljena na koljeno”. Upravo kod polaganja cvijeća na ovaj 572. Marulov rođendan, bi riječi i poticaja, oživjeti manifestacije tog prijateljstva gradova koje su bile u prinudno pasivnom stanju izazvanim pandemijom i epidemiološkim mjerama. Ne ponovilo se!
Znam da spomenici Marku Maruliću postoje u rodnom mu Splitu i u Zagrebu. No, čini se kako u ovim gradovima ne znaju baš za našeg Marula u Berlinu. Možda im se čudnim čini naše okupljanje oko spomenika 18. kolovoza ali treba imati na umu kako daleko od, kako mi vani volim reći i napisati velikim slovom, Domovine, ta žar i žeđ i žal, ta nostalgija i potreba okupiti se oko svoga i ta spoznaja vrijednosti drage hrvatske riječi, postaje još veća i jača. Sad, dobro, ne možemo se pohvaliti, nije nas bilo na stotine okupljenih na Marulov rođendan u gradu u kojemu je najmanje 15 do 20 tisuća Hrvata ali nismo ni zaboravili a i, kako se to lijepo kaže, “mala kap čini slap”.
Kad s početka ljeta bijah na promociji knjige drage mi suradnice, kolegice i prijateljice Marijane Šundov, upravo u Gradskoj knjižnici Marko Marulić u Splitu, upoznah Grozdanu Ribičić, ravnateljicu knjižnice, izvijestih ju i o našem berlinskom Marulu i tradiciji okupljanja na pjesnikov rođendan. Gospođa Ribičić bijaše ugodno iznenađena, te je i jučer potaknuta objavom Hrvatskog glasa Berlin, o tome informirala putem objava Gradske knjižnice na društvenim mrežama. I što je još važnije, gospođa Ribičić mi u Splitu predade i knjigu naslova “Marul i Judita. Priča glasovita” autorice Andrijane Grgičević oslikane ilustracijama Marina Baučića. Koja divota, Marul i Judita opjevani suvremeno, u stihu, prilagođeno, razumljivo i dopadljivo djeci i mladima.
U završnici ove “priče glasovite” su sljedeći stihovi.
“…I eto, od tada potekoše riječi,
hrvatska književnost počela je teći.
Zašto je to važno? Objasnit ću, stoj!
Zamisli da imaš priča velik broj.
Otvaraš ih sretan, izgaraš da doznaš
što u njima piše, kad – jezik taj ne poznaš!
“Pa šta će mi ovo? reći ćeš bez sumnje.
“Želim čitat knjigu koju i razumijem.”
Eto, Marul junak i taj spjev već žut,
knjizi na hrvatskom probio je put.
Pa kad nešto čitaš i ide ti lako,
nekad šapni: “Hvala, Maruliću Marko.”
I sve knjige lijepe što su tad potekle
dobro je poznavat´, pa barem donekle,
riječi što nam teku i pjevaju jekom.
Možda će i tvoje poteći tom rijekom.”
Eto, da zaključimo ovogodišnju berlinsku “priču glasovitu” o rođendanu i spomenu na našeg Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, hrvatskoga Goethea. Lijepo je imati prigodu sudjelovati u ovakvim, ma i malim a po vrijednosti velikim skupovima, gdje se oko čega kulturnog susretnu Nijemci i Hrvati zaključujući kako sve to treba i može i više i češće. I lijepo je znati da i u Hrvatskoj puno dragih ljudi sklapa ruke oko istih vrijednih ciljeva. Primjerice, na dan kad se mi u Berlinu okupismo oko našeg Marula, u Zagrebu je cvijet podno njegova spomenika položila Sanja Miloloža i u Društvu profesora hrvatskog jezika uredila mrežnu ediciju Zbornik radova SUVREMENA JUDITA.
Divno je u povodu pjesnikovog rođendana progovoriti domaću riječ, sresti drage ljude, upoznati vrijedan rad i trud drugih i biti dio kulturnoga kruga koji skrbi da se povijest, identitet i jezik dragi ne zaboravi. Hvala, Maruliću Marko! Bio bi zadovoljan, to je i tvoga djela djelo, tragovi vidljivi i duboki čak i nakon 500 godina.
