RAZGOVOR S POVODOM
Lidija Puđak, inicijatorica i organizatorica manifestacije “Pjesničkom riječju – STOP NASILJU NAD ŽENAMA: “Idejno nam je da za desetu godišnjicu organiziramo veliki skup pozivajući organizatore iz svih država, gradova u Zagreb. Bit će to ogroman projekat ali se nadamo da će zaživjeti.”
Razgovor vodio: Ivek Milčec, Zagreb
foto: privatna arhiva Lidije Puđak
Za rado čitani internetski portal Hrvatski glas Berlin razgovarali smo sa istaknutom zagrebačkom pjesnikinjom i organizatoricom mnogih kulturnih događanja, Slavonkom po rođenju i zagrebačkom snahom, Lidijom Puđak. Osim poezije dotaknuli smo se i nekih domovinskih aktualnosti koje će sigurno zanimati čitatelje Hrvatskog glasa Berlin, kako u domovini tako i u iseljeništvu.
Jedno od najzanimljivijih priredbi, koje sa suradnicima organiziraš, svakako je je ona pod nazivom “Stop nasilju nad ženama”. Putem interneta direktno se prenosi ne samo diljem naše zemlje nego i mnogo šire. Reci Lidija, čija je zapravo bila ideja da se taj veliki društveni problem podigne na višu razinu; da na pozornici prepune dvorane NS Dubrava nazočni pjesnici na tu temu čitaju svoje pjesme i da se posredstvom interneta ova hvale vrijedna manifestacija može pratiti gdje god ima Hrvata?
– 2012. godine u tjednu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama koji se obilježava 25. studenog nekolicina pjesnikinja među kojima sam bila i sama odlučilo je apelirati na problem pjesničkom riječju, pišući pjesme. Pokrenule smo lavinu po društvenim mrežama. Žao mi je bilo da se to zagubi. Osnovala sam blog pod nazivom Pjesničkom riječju „STOP NASILJU“ – POETRY WORD „STOP VIOLENCE“ Uz dogovore s autorima krenula sam s objavama tako da svaki autor ima svoju stranicu i svake godine dodajemo jednu pjesmu. Na blogu je preko 800 afirmiranih i neafirmiranih pjesnika koje su podrška svakoj žrtvi nasilja bilo muškarcu ili ženi, djetetu, obitelji. Ali pošto je sve pokrenuto u tom tjednu odlučila sam 27. studenog 2014. god uz podršku dragoga mi pokojnoga kolegu Damira Pilka održati i prvu večer pod nazivom Pjesničkom riječju „ STOP NASILJU NAD ŽENAMA. Odaziv je u Kavani Lisinski bio strahovito veliki te smo već slijedeće godine u dogovoru s pjesnikinjom iz Subotice Dijanom Uherek Stevanović odlučili spajati države i gradove te na taj Međunarodni dan 25. 11. u isto vrijeme s istim uvodom krenuti s pjesničko glazbenim programom na kojemu je uvijek prisutna pjesnička riječ tematski vezana uz program. Tada smo prvi puta uključili i škole te na istu temu (nasilje u obitelji, vršnjacima) pišu pjesme i iste objavimo pod imenom škole na blogu. Dovodimo žrtve nasilja te adekvatne institucije koje nam prikazuju svoje statistike za koje moram reći da su poražavajuće. Nakon kolege Damira moja je bliska suradnica već dugi niz godina Ljiljana Lipovac. Danas smo uz zajednički mukotrpni rad stigle do 12 država i oko 55 gradova. Maksimalno se trudimo pronaći dobronamjerne koji nam online snimaju čitav skup de odašiljamo sliku u svijet. Blog je pregledan oko 140 000 tisuća puta. S njega se za sve tematske radio i televizijske emisije uzimaju pjesme za čitanje. Ono što je sad već postala tradicija je da se i naša TV voditeljica Ana Tomašković svake godine angažira te imamo gostovanje na HRT-u u emisiji Normalan život. I vrsna violončelistica, prvenstveno žena Ana Rucner je nakon prošlogodišnjeg uveličavanja našega programa rekla da želi svake godine dati svoju podršku. Idejno nam je da za desetu godišnjicu organiziramo veliki skup pozivajući organizatore iz svih država, gradova u Zagreb. Bit će to ogroman projekat ali se nadamo da će zaživjeti. Moram se i zahvaliti Svjetskom savezu pjesnika što su mi dali ne samo kao nagradu nego i kao zadatak da budem jedan od internacionalnih koordinatora ovakvoga programa i to pod geslom „Icon of defense of women“.
Osim ove itekako značajne manifestacije, inicijator si popularnog etno-poetsko-glazbenog događaja “Slavonija u krilu Zagreba”. Prema mišljenju mnogih, to je vrlo važna poveznica između hrvatskih krajeva i njihove kulturne baštine. Kako je došlo do ostvarenja tako velikog projekta?
– Zapravo je to bio i prvi program koji smo organizirali u Narodnom sveučilištu Dubrava 2013. godine. Slavonka sam sa sada puno većim stažom života u Zagrebu. U želji da ugostimo Slavoniju koja je tada doživljavala krah i raseljavanje po cijelom svijetu došla sam na ideju da u suradnji sa mojim matičnim društvom, Književnim likovnim društvom Rešetari iz Rešetara i Predsjednikom Ivanom De Villom dovedemo slavonske pjesnike u Zagreb i napravimo nešto drugačije. Da spojimo ikavicu i kaj. Da nam se isprepletu ruke i tu našu napaćenu zemlju okrunimo stihom i glazbom, etno nošnjom. Idejno je da pokušamo za desetu godišnjicu izmiješati ikavicu i kaj u istoj pjesmi što bi dalo posebnost samom događaju. Svake godine uz pjesme spajamo i notnu etno nošnju. Tako da se trudimo da svake godine imamo i slavonsku i prigorsku nošnju. Naše članice Upravnog odbora iz Rešetara svake godine poseban štih daju pozornicu oblačeći je u slavonsko ruho. A delicije! Eeee, a kad nam stigne iz Bebrine kruh iz krušne peći, mast i ljuuta crvena paprika, odojak i kulen padaju u drugi plan. Svake godine gospodin De Villa pronađe donaciju za zbornik te na taj način i ukoričimo misli svih prisutnih pjesnika za neke generacije koje će „možda“ željeti nastaviti s radom na lokalitetu i očuvanju naše hrvatske tradicije bez obzira o kojem se kraju radi.
Poznato je da si članica Odbora za organiziranje pjesničkih, likovnih i drugih susreta u slavonskim Rešetarima na kojima sudjeluje i lijep broj pjesnika iz iseljeništva. Reci nam nešto više o tome.
– Volim svoj zavičaj volim i Zagreb. No nekakve zrele godine kao da nas vuku natrag u djetinjstvo, mladost. Još kada shvatite da je bit sela, život na selu, blagoslov i da Vam kasnije donosi niz proživljenih uspomena shvaćate da je to miraz koji riječju, pisanjem možete ukoričiti i ostaviti u nasljedstvo. Dakako da mi je ponos biti predstavnik KLD Rešetari te gdje god se pojavim imati priliku u njihovo ime pozdraviti, ponijeti knjige na poklon, pričati o veličanstvenim manifestacijama na kojima se radi kroz čitavu godinu. Evo posljednje je bilo druženje s braniteljima HV i HVO u Orašju (Domaljevcu) gdje sam imala priliku im uručiti i knjigu koje je izdalo KLD Rešetari, njihovoga sugrađanina iz Tolise književnog kritičara, putopisca, esejista Mate Nedića. Predsjednik KLD-a Ivan De Villa je poseban čovjek i mislim da se takvi rijetko rađaju. Samo i jedino zbog KLD-a naravno u suradnji s Općinom Rešetari i načelnikom Zlatkom Agom te Osnovnom školom Ante Starčević i ravnateljem Tihomirom Batalom je nekoliko hrvatskih predsjednika posjetilo to malo slavonsko mjesto od nešto više od 2000 stanovnika. Tu je crkva Krista Kralja sa župnikom Josipom Bogovićem koji svake godine zadnji dan, nedjeljom na svečanoj misi dopusti da nekoliko pjesnika iz dijaspore svojom duhovnom poezijom uveličaju svetu Euharistiju. Rešetarački susreti pjesnika su prije nekoliko dana obilježili svoj mali jubilej XXV-u godišnjicu. Sami susreti okupljaju hrvatske pjesnike iz cijeloga svijeta i pjesnike članove društva iz cijele Hrvatske. Prvenstveno i idejno se radi o očuvanju hrvatske riječi i hrvatskog identiteta u dijaspori. Svake godine su uz nas predstavnici Hrvatske matice iseljenika, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, hrvatske zajednice izvan Republike Hrvatske, predstavnici te svojim izlaganjem obrazlože koliko je zapravo bit, susreta. Uz njih su i mnoga naša poznata književna imena kao naš povjesničar i diplomat profesor i donedavno Predsjednik DHK Đuro Vidmarović. Treba napomenuti i da nam domoljub Anton Kikaš svake godine iz Kanade dolazi u Rešetare te donira sredstva za zbornik mladih. Na idejnoj osnovi rade i škole iz Rumunjske i Makedonije sa Oš iz Rešetara, te djeca istih gostuju jedni kod drugih. Uz ovaj susret Ivan De Villa je osmislio i jedinstvenu manifestaciju koja nosi naziv Rešetaračko proljeće. Naime jedinstvena je jer je svake godine domaćin jedna od nacionalnih manjina Republike Hrvatske. Izlazi i zbornik pjesama u kojima su osim na hrvatskom jeziku pjesme pjesnika manjina prevedene na njihov materinji jezik. Uvijek je u prostorima KLD-a i izložba slika slikara iste manjine. Dakako da se uključuju i izaslanstva, saborski zastupnici svojih manjina. U lipnju svake godine se održava i Likovna kolonija.
Puno se priča o tome kako je plodnu i bogatu Slavoniju napustio velik broj uglavnom mladih ljudi u potrazi za boljim životom u tuđini. Iluzorno je govoriti o tome da će se oni nakon nekoliko godina vratiti domu svome. Na žalost, Slavoniji se ne piše dobro unatoč nebuloznim političkim obećanjima. Kao rođenoj Slavonki sigurno ti je teško pri srcu kada umjesto zlatnih žitnih polja vidiš sve više korova i grmlja?
– Dirnuo si me, dragi moj Ivek, ovim pitanjem. Zadrhti sve u meni i zasuzi oko. Teško je gledati građene kuće za obiteljski život koje zjape prazne, dvorišta predviđena za ciku djece koja nemaju ostati. Prodaju se, a to znači da onaj tko je iz njih izašao neće se vratiti. Moja Slavonija je bila obrana slobode za cjelokupnu Hrvatsku, a sada su joj bacili pod noge skup ceh. U prošlom stoljeću Ona je bila bogata žitnica koju su naseljavali ljudi iz svih krajeva, a sada je napuštaju. Nije samo zaboravljena- Slavonija UMIRE. Doživjela je demografski potop jer ono o čemu Slavonci svjedoče već godinama i dokazano je zadnjim popisom stanovništva. Ako ćemo iskreno mislim da je situacija još gora i mnogo mnogo ozbiljnija. Mnoga sela navečer izgledaju sablasno, tek tu i tamo ljudi u poznim godinama čija nutrina jeca. Svakodnevno s tugom mladi ljudi ostavljaju svoje tlo i s jednom torbom u ruci odlaze u neko bolje sutra, u zemlje koje će cijeniti njihov rad. Svi mi koji smo još uvijek ovdje vjerojatno i ne znamo koliko je težnje i pogleda uprto u nebo sanjajući povratak u majčino krilo. Imam u bliskom okruženju istu situaciju. Od brata sin je napustio obiteljski zagrljaj i jako mlad sa djevojkom otišao „trbuhom za kruhom“. Svoje gnijezdo je svio u tuđini. Dobio dva sina. Teško je, uvijek je teško i pomisliti. Postoje mnogi projekti, ali ni jedan istinski, nikako omogućiti da neiskorištene prirodne potencijale damo vrijednim, obrazovanim mladim ljudima bez stranačke pripadnosti. Ne ide to kod nas i to je najstrašnija i najtužnija priča naše Domovine Hrvatske.
Ti i ja, dugo se poznamo, prijatelji smo i kolege po peru, pa me zanima od kuda crpiš toliku energiju? Osim što organiziraš mnoge poetsko-glazbene večeri u Narodnom Sveučilištu Dubrava, svoju izvrsnu poeziju često čitaš diljem domovine, ali i u susjednim zemljama. Zaslužuješ veliko priznanje jer osim što si zaposlena imaš i svoju obitelj kojoj u kućanskim poslovima trebaju tvoje vrijedne ruke.
– Dragi moj prijatelju! Sjećam se davne 2012. godine kada smo se našli na Kaptolu i upoznali. Tada si vodio grupu koja je nosila naziv Starozagrebački izrazi. Pokrenuli smo mnoge projekte, zajedno. I bez obzira što sam Slavonka bila sam jako jako ponosna biti dio ekipa koja svakako želi očuvati kajkavsko narječje. Volim Zagreb, volim i Kaj i nikada, nikada se nisam osjećala strano u našem gradu. Čak štoviše u meni su se nizale pjesme na kajkavskom narječju. Tako smo u suradnji s mnogim kolegama uspjeli realizirati rječnik starozagrebačkih izraza, proslaviti 5-u godišnjicu na jedan spektakularan način u kazališnoj dvorani Narodnog sveučilišta Dubrava. I na tome Ti veliko hvala. Na osnovu ljubavi prema našem KAJ pokojni moj kolega Pilko i ja smo i pokrenuli manifestaciju pod nazivom „ŠPELANCIJE SPOD SLEMENA“ koja će se održati i ove godine 18.10.2022. Što se tiče ostalih događanja širom Lijepe naše i u čitavoj regiji tj. gostovanja na mnogim poetskim festivalima i događanjima gdje se slavi poetska riječ, stignem jer mislim da je to dio mene koji si moram priuštiti. Takva događanja me oslobađaju stresa, pune toliko potrebnom pozitivom i daju dodatnu snagu za Život. I dakako uz svakodnevni odlazak na posao uvijek fali vremena za ono što bi možda još željeli. Zato se uvijek osmjehnem i kažem Dat će mi Bog da se još nekoliko puta rodim da sve stignem obaviti. A što se tiče obaveza doma! Imam predivnu odraslu djecu, Eduarda Puđaka 24 godine i Paulu Puđak 22 godine, studente koji usput i rade i svakako imaju razumijevanja za sve. Imam njihovu podršku i oni su moj najveći ponos, najskuplji imetak, njihovu zagrljaji su mi lijek za svaku tugu, nevolju. Tu se nekako privuklo jedno također drago nasmijano mlado stvorenje, divan čovjek Paulin dečko, Jurica Andrijanić. Osjećam se blagoslovljeno u njihovom društvu. Što se tiče neke tradicije u kućanskim poslovima, sretna sam. Moja Paula želi sve naučiti pa smo evo nedavno radile domaću zimnicu bez ikakvih dodatnih otrova. Ponekada radimo i domaće rezance za juhu. Pečemo kruh. Radimo kolače, torte. Sretna sam jer je u njoj već sada žena za koju bez problema mogu garantirati da će za svoju obitelj biti ako Bog da tu sreću, izuzetna majka i supruga. Već nekoliko godina sama si kuha obroke ( zdrava hrana ). A Edi? Mislim da će jednoga dana biti odgovoran, izuzetan otac i suprug. Njegov zagrljaj i ono – Sve će biti u redu! je neusporediv s bilo čim.
Valja spomenuti da u nekoliko zadnjih godina imaš vrijednu pomoćnicu u organiziranju i vođenju kulturnih večeri, zagrebačku pjesnikinju Ljiljanu Lipovac. Ona je jako dobro zamijenila (prerano umrlog) istaknutog pjesnika i tekstopisca Damira Pilka s kojim si, ako se ne varam, počela priređivati hvale vrijedne i dobro posjećene pjesničke večeri.
– Da! U pravu si! S Damirom sam se upoznala preko pjesničkih susreta u Rešetarima. Imala sam veliku želju organizirati jednu manifestaciju koja bi bila domaćin našim Slavoncima. Kroz razmišljanje sam selektirala mogućnost suradnje s nekim od kolega i kolegica, pjesnika. Pjesnikinja Snježana Josipović, voditeljica književne sekcije 2-9-2 KLD-a Rešetari me usmjerila na njega. I sve je tada krenulo. On je čak dao i prijedlog za ime etno poetsko glazbenom programu Slavonija u krilu Zagreba. A onda smo nastavili dalje. Predložio je i Narodno sveučilište Dubrava. Dobili smo zeleno svjetlo i tada organizirali taj naš prvi program. Bio je sjajan odaziv, sjajni gosti, sve na jednom zavidnom nivou i to nam je dalo krila. Tada je i gospodin Željko Šturlić postao ravnatelj Narodnog sveučilišta Dubrava tako da smo zajedno kročili kroz te prve programe. Kroz školsku godinu smo osmislili sedam manifestacija koje se i danas održavaju. Naravno da ide jedno veliko, veliko hvala g. Šturliću na svemu. Pomogao nam je da zaživimo dajući nam prostor i sve što uz njega imamo. No, Damir se razbolio i jako iscrpio, te na jednom od naših razgovora uz suze mi saopćio vijest da dalje nema snage raditi na organizaciji naših susreta. Tu je već bila moja draga Ljiljana Lipovac. Dolazila je na naše pjesničke susrete, a i tada pomagala na stotinu načina. Već u jesen 2016. godine Ljiljana i ja smo krenule s ogromnim poslom. Ono što slobodno mogu reći mislim da su programi iz godine u godinu sve snažniji. Postali smo poznati dio književnih događanja u Dubravi. Mnoge je tu rada. Toliko se puta osjećamo iscrpljeno, toliko puta teško kroz nemogućnost napraviti na onoj razini na kojoj bi željele. Toliko puta smo prolazile golgotu na stotinu načina, željele odustati. Toliko puta smo skrivale suze, pa i povišenu riječ za koju smo znale da su samo težina trenutka i kad sve prođe da ćemo jedna drugoj pružiti zagrljaj i ono- dobro je. Toliko je stresnih situacija i napetosti u organizaciji i potrebi da sve napravimo kao da imamo velike financijske potpore. Bože, pa mi smo toliko puta bile na njihovom nivou bez ijedne kune. Težina je to s kojom se tako često teško nositi. Ali entuzijazam i vjera u dobro nam to nisu dozvolili. Kako onda tako i sad. Nema odustajanja. Volimo to što radimo. Postale smo više od rodbine. Već poznajemo jedna drugu tako da nam i pokreti bez riječi govore što zapravo želimo reći. Naša putovanja po drugim gradovima i državama su izuzetna. Puna smijeha radosti i ljepote. Stvaranje novih poveznica između nas i ljudi gdje gostujemo su izuzetno blagoslovne te se uvijek iznova obnavljamo kroz tu duhovnu povezanost gdje god bili. Meni je Ljiljana više od suradnice i više od poznanice, više i od prijatelja.
I na kraju, reci nam nešto o sebi. Svi oni koji te poznaju s nestrpljenjem čekaju izlazak iz tiska tvoje prve stihozbirke. Prava je šteta da tvoja izvrsna poezija “čami u tami”. Draga Lidija, zahvaljujem na razgovoru i bilježim se sa štovanjem.
– Znam da trebam ukoričiti svoje stihove. Znam i da trebam te nadahnute misli ostaviti u nasljedstvo svojim najbližima. Toliko puta sam dobila potvrdu od sjajnih poznatih književnika da će mi raditi odabir, pisati recenzije. A ja kao da se ne usudim, kao da čekam nešto da se samo od sebe desi. Nemam pametno objašnjenje. Imam ponudu i donatora, ali! Možda sam još nezrela sa samom sobom što zapravo želim od svog prvijenca. Na natječaje za zbirku se nisam nikada javljala. U zadnje vrijeme jako malo i pišem i to mi iznutra jako fali kao oslobođenje. No kad krenem jednostavno blokiram i ne osjetim se dovoljno nadahnuto da bi riječ dobila snagu kakvu volim. Mislim da mi je ovaj period života dosta stresan pa od tu i ta blokada. No polako se vraćam sebi i već sad se veselim tom sutra kada ću opet grliti sunce i držati vjetar za kosu, hodati po paperjastim oblacima, dovoljno snažna maknuti sve noćne more koje mrcvare i dovoljno jaka biti pozitivna u svakom trenutku. Ogledati se u jutru sretna jer sam zdrava i jer mi netko odozgor podao život da hodam ruku pod ruku s njim, a ne da ga osjećam kao križ na plećima svako malo padajući. Dragi moj Ivek! Hvala tebi na dugogodišnjem prijateljstvu, na svim našim pjesničkima druženjima u Tvojoj sjenici, na nesebičnom davanju sebe u svim potrebnim situacijama. Zapravo „Život je lijep“!
