piše: Milan Rajšić
Već sedmi dan je kišilo/ Ko sa mnom da je čitav svijet/ Zaboravljen./ A ti si se nasmiješio/ I nebo se nasmiješilo/ U isti tren.
Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!
Prije skoro mjesec dana spakirao sam svoju naprtnjaču, javio se unuku, prijateljima, rođacima i urednici ovoga portala, obećao redovno javljanje s hodočašća, Putem svetoga Jakoba, otputovao u Portugal i…
I što?!
Nista! Apsolutna nula, rekao bi moj djeda Pero.
Mjesec dana nisam napisao ništa više od dvije rođendanske čestitke.
Pesimisti su već u zasjedi i konstatiraju kako zasigurno nešto nije bilo u redu s malom tročlanom ekipom, optimisti su skromno mislili da nam je dobro pa nam se neće trošiti vrijeme na pisanje.
Istina je drugačija.
Hodočašće po Portugalu i Španjolskoj bilo je super, idealno, odlično…
Živjelo se 24 sata u maloj obitelji, sličnoj onima hipijevskim iz šezdesetih.
Rijetki su bili momenti samoće, a i kad ih je bilo za vrijeme hodanja, nisam mogao na hodajući pisati, a s mašinama kao što je telefon, još uvijek nerado razgovaram.
Svakoga dana smo prelazili između 15 i 36 kilometara. Prvih stotinu kilometara smo prehodali uz obalu Atlantika i rijeke Minho, koja je granica izmedju Portugala i Španjolske, sve po ravnome, s rijetkim, kratkim i laganim usponima. Sve popraćeno suncem i hukom valova, a onda…
Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta
na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta
Ničeg nema, ničeg nema
od tebe od mene
Ostala je samo prazna kuća
malo stvari ljetovanja nešeg
na stolu novine još leže
sa nekim datumima jula
Arsenove tople ruševine ljeta, sa nekim datumima jula, zamijenila je Gabi.
Narednih petnaest dana glasno sam pjevao: “Već sedmi dan je kišilo…”, naglas se raspravljao s Gabi, dokazujući joj da pojma nema o padanju kiše, žalio sam Sijerkoviće, Katice i druge meteorologe, koji moraju reći strašnu istinu: “…Balkanski poluotok zahvatio je ciklonski poremećaj i narednih petnaest dana, zalijevat ce Vas kiša kao iz kante…”
Kiše su padale, bolje rečeno lijevale, svakoga dana, a mi smo pokisli samo jedanput, idući na Finistere, na kraju Rimskog poznatog svijeta.
Sve ostale prolome oblaka, mudro smo gledali pijući kavu ili vino u kavani ili čekajući ispod krova ili krošnje drveta, da potop prestane.
Savladali smo sva znanja o kretanju pasata, zapadnih vjetrova, koji donose kišu. Naućili smo iz kojega pravca dolazi loše vrijeme, naučili smo “čitati” oblake prema boji i izgledu, naučili smo što su vjetrovi i koja je njihova brzina.
“Već petnaest dana je kišilo, a gaće nam nisu pokisle…”, nova je verzija “Kuće za ptice”.
Vratio sam se kucć i sada krajičkom oka pogledavam prema Pirinejskom poluotoku i Azorima.
Zlo i naopako. Sivo i crno sustiže jedno drugo.
Dani hodočašća kroz Španjolsku više su ličili na Josipinu prvu melodiju sa Subotičkog festivala, davnih šezdesetih, “Sunce sja za nas”
Kao pravi talibanski slijedbenici boga Sunca, veselili smo se rijetkim sunčevim zrakama, plešući i pjevajući uz neizostavni smijeh i dobro raspoloženje.
Mračno i mokro, uz dobro raspolozenje, pretvorili smo u sunčano i suho.
Bilo je i u nama “Tamnih strana mjeseca”.
Prvih dana su tome doprinosile upale mišića. Čovjek tek na ovakovom putovanju, upozna svoje tijelo i shvati koliko puno mišića i tetiva ima.
Naprtnjače, koliko god bile lagane, predstavljaju uvijek iznova novi problem. Najbolje bi bilo skinuti naprtnjaču i baciti je u grmlje ili more.
Uzbrdice, koliko god bile kratke i lagane, dobar su razlog za ljutnju, loše raspoloženje, pa kad se tome doda osmi sat hoda, “Pobuna na brodu Baunti” je pitanje trenutka.
Sve pokušaje brundanja, prigovaranja, ljutnji i pobuna, diktatorski i tiranski sam ugušio u crnom vinu, bakalaru i dvosatnoj pauzi.
Dobrom raspoloženju doprinijelo je dobro portugalsko i španjolsko vino (tinto), neizostavni bakalar, kilogrami pečenih lignji. Nažalost, rakovi su ovaj put bili rijetkost, a hobotnice su u restoranima postale preskupe.
Skupo, skuplje i preskupo, polako ulazi u riječnik svakodnevnice i na jugozapadu Europe.
Kišnog jutra šetala sam
parkovima grada
susrela sam divnog momka
pogleda blaga
Oči plave, kosa plava
idol mojih snova
kiša pada, sklonismo se
ispod starog krova
Gledamo se mi, borimo sa tim
pružamo sad ruke
Sad kiša prestade i sunce zarumeni
obasja toplim zlatom naša lica draga
i sunce, sunce sja
sunce sja za nas, za nas.