U Veleposlanstvu RH je otvorena izložba fotografija Damira Fabijanića a u glazbenom dijelu svirao je Tambouraschen Chor Wellebit 1902.
prilog: Sonja Breljak
Berlin/ U Veleposlanstvu Republike Hrvatske je s kraja prošloga tjedna u povodu Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske svečano otvorena izložba slika “Pag-grad -otok” fotografa Damira Fabijanića koji se na ovoj izložbi predstavio pejzažnom fotografijom.
Damir Fabijanić je slobodni umjetnik, nagrađivani fotograf koji svojim izvrsnim fotografijama prezentira ljepote hrvatskih pejzaža. Autor je monografija, kataloga, knjiga, urednik časopisa.
U glazbenom dijelu večeri predstavio se njemački tamburaški orkestar, Tambouraschen Chor Wellebit 1902, čiji je osnivač Hrvat Franz Krznar, u kojem njemački glazbenici i danas, nakon više od stoljeća, njeguju hrvatsku glazbu.
Večer je moderirao, o izložbi i autoru govorio, te glazbene goste na njemačkom jeziku predstavio Domagoj Marić, prvi savjetnik u Veleposlanstvu Republike Hrvatske.
– Žao mi je da veleposlanik nije večeras mogao biti ovdje. Sve vas pozdravlja i žali da ne može uživati u ovoj lijepo glazbenoj večeri. On je na službenom puta ali rekao mi je da mu precizno ispričam kako je to sve bilo večeras. Ovo je prva priredba koju smo za vas priredili u ovoj godini. Naravno, ne i posljednja. Već idućeg tjedna imamo ovdje klavirski koncert i za ovu godinu spremili smo bogat program. Vi ste svi kod nas uvijek, uvijek dobrodošli. Sastali smo se večeras ovdje otvoriti jednu lijepu foto izložbu u povodu Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Izložba se zove Pag-grad-otok i autor je hrvatski fotograf Damir Fabijanić koji nažalost nije mogao večeras biti s nama. I on je pitao da mu precizno ispričam o tome kako je to večeras sve proteklo. Radi se o izložbi o otoku Pagu a tako se zove i grad na otoku – Pag. Večeras imamo i glazbenu pozadinu, Tamburaški orkestar Velebit iz Berlina ili kako se službeno zovu Tambouraschen Chor Wellebit, rekao je između ostalog Domagoj Marić te najprije upitao tko je od nazočnih već bio na otoku Pagu na što se u vis podignulo ne baš previše ruku.
– Pag je, kao što možda već znate, hrvatski otok i u Berlinu često, pa i mi diplomati imamo jednostranu sliku o hrvatskoj obali, to jest o hrvatskim otocima, kad su otoci prenapučeni od puno turista i kad je jako vruće ali to nije slučaj cijelu godinu. Primjerice, sad u januaru otok Pag izgleda kao na ovim fotografijama. Sad otok Pag odmara od turizma i priprema se za novu sezonu. Otok Pag leži sjeverno od Zadra u sjevernoj Dalmaciji. Otok je oko 60 kilometara dug i ima neobičan oblik, pa je od 2 do 10 kilometara širok. Cijeli otok ima oko 8400 stanovnika. Najveća mjesta su grad Pag i Novalja. Na fotografijama vidimo različite motive, more, brodove, kamenje, plažu, stabla maslina i naravno ljude. Tu su i motivi paške čipke, ručnog rada stanovnica Paga već stotiama godina a tu je i još jedan motiv, bura, hladni vjertar koji dolazi s Velebita, planinskog masiva po kojemu je i orkestar Wellebit dobio ime. Spomenimo i još jedan internacionalni specijalitet Paga, to je paški sir. Na otoku Pagu, vidi se i na fotografijama, ima malo trave ali ipak dovoljno za 28 tisuća ovaca. Iz skoro 70 litara mlijeka dobije se 10 kilograma sira. I kod slanja pozivnica za ovu večer, bilo je pitanja hoće li se moći probati i paški sir i ja sam odgovorio: Da! A sad i o orkestru, rekao je Domagoj Marić predstavljajući Horsta Buddea, voditelja Wellebita.
Dalje je sve teklo u istom opuštenom i ugodnom tonu. Horst Budde je ispripovijedao priču o orkestru, točnije koru osnovanom prije više od 120 godina. U Wellebitu je svirao i njegov otac koji ga je na neki način “obavezao” da i on počne svirati instument te kako je danas radi toga vrlo zadovoljan. Orkestar je prije standardno imao 27 članova koji su svirali tamburice, ali kako je uvijek bilo sve manje članova osim tamburica u orkestar su stigle i mandoline, gitare, a imaju i bas (kojeg svira Horst Budde), star preko stotinu godina.
Nakon uvodne pjesme iz notnih bilježnica starih preko stotinu godina, naslova “U pećini”, Wellebit je zasvirao i brojne druge napjeve koje je i publika pjevušila: “Na te mislim”, “Mariana”, “Dalmatinka”, “Ako zora ne svane”, “Wellebit kolo”, Dalmainske pjesme”, “Pozdrav iz Slavonije” te završni “Jedinstvo marš”.
O orkestru i njegovu osnivaču Franzu Krznaru, govorio je na hrvatskom jeziku Željko Matić na čiji prijedlog je, prema riječima Domagoja Marića (koji je govor prevodio na njemački jezik), Wellebit bio dio ove foto-glazbene večeri u Veleposlanstvu Republike Hrvatske.
Željko Matić je rekao sljedeće:
– Dobra večer i pozdravljam vas sve, dobro došli u Veleposlanstvo Republike Hrvatske, posebno članove Tamburaškog orkestra Wellebit koji su osnovani davne 1902. godine. Osnivač ovog orkestra je, kao što smo već i spomenuli, bio Hrvat Franc Krznar. On je rođen 4. rujna 1887. godine. Njegov put je uslijedio kao i put mnogih Hrvata, on je navodno krenuo iz Hrvatske preko luke u Hamburgu i tamo u luci je upoznao ženu svog života, Njemicu Elizabetu i tako je skrenuo s tog američkog puta u Berlin. U Berlinu je 1. veljače 1902., znači prije 122 godine osnovao Tamburaški orkestar Wellebit koji je u to najjače vrijeme brojao i do stotinu članova. Danas smo ponosni da su se evo ovdje u Berlinu na jednom mjestu sastavili peti najveći otok u Hrvatskoj i druga najveća planina u Hrvatskoj, Pag i Velebit a Wellebit i nosi evo ime kao što mu je Krznar dao po tom gorskom masivu u Hrvatskoj. Franc Krznar je bio Hrvat, osnivač ovog orkestra. U orkestru su se poslije pojavili prvi Hrvati 1964., možda se neki od starijih generacija i sjećaju, jedan od njih je bio i doktor Jelić koji je živio ovdje u Berlinu u Uhlandstrasse ali on nije bio glazbenik, više je bio kao pridruženi član orkestra. Bila su još dvojica-trojica Hrvata koji su imali člansku iskaznicu, Franc Krznar je imao broj jedan, Jelić je imao broj dva, bio je jedan Jure Gramez, on je imao broj tri i tako je valjda nastalo dalje proširivanje orkestra. Možemo reći da je Wellebit pod ovim imenom djelovao u Berlinu, glavnom njemačkom gradu, nekad podijeljenom, nekad ujedinjenom, danas ujedinjenom, danas 122 godine, međutim prvi kontakt s Hrvatima imali su 1986. godine, tada je bilo još za vrijeme ondašnje države, to je bio jedan njihov koncert. Da bi onda u novijoj povijesti prvi put nastupili u Hrvatskoj zajednici u Berlinu, u Kroatische Gemeinde, za vrijeme dok sam ja bio predsjednik Zajednice. To je bilo 2009. godine, nakon čega je uslijedila malo češća suradnja i češće smo se viđali a evo i današnji je koncert također posljedica svih tih kontakata i te naše ljubavi prema Wellebitu a i Wellebita prema Hrvatskoj. Franc Krznar je, možemo još reći i to i naglasiti, on je umro, u stvari on je podlegao ranama bombardiranja u svibnju 1945. u Berlinu i sahranjen je na jednome groblju u berlinskoj općini Reinikendorf, on i njegova supruga Elizabeta, gdje je donedavno bila nadgrobna ploča. I eto, ponosni smo i na našeg Franca Krznara a i ponosni smo na ove naše prijatelje Nijemce a pogotovo da smo danas imali priliku još jednom ih čuti a i prije su nastupali, povodom Međunarodonog dana priznanja Hrvatske od strane Savezne Republike Njemačke koje je također 15. siječnja.
Poslije govora i razgovora, publika je uživala u glazbi tamburica. Voditelj Wellebita nije zaboravio spomenuti kako su 2010. godine dobili tri nova instrumenta od tadašnjeg hrvatskog ministra za kulturu Bože Biškupića.
Koliko dugo njeguju hrvatsku kulturu kroz glazbu mogu već dobiti i hrvatsko državljanstvo, rekao je u šali Domagoj Marić. A uistinu, veliki su promotori hrvatske kulture, ljubitelji glazbe i tamburica, prijatelji Hrvata i Hrvatske u kojoj nitko od njih nikada nije niti bio.
Po završetku koncerta, publika je tako dugo i oduševljeno pljeskala, sve dok Wellebit nije izveo još jedan glazbeni potpuri, splet hrvatskih melodija među kojima je i melodija hrvatske nacionalne himne.
Ovoj izvrsnoj foto-glazbenoj večeri koja je završila druženjem i razgovorima, uz pokoji hrvatski specijalitet i slasticu, nazočio je i Carsten Schneider, predstavnik Ministarstva vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke.
…
Za upotpuniti Wellebitov životopis, valja dodati ponešto što nije izrečeno tijekom večeri u Veleposlanstvu RH (jer i glazba, da parfraziram, ponekad govori više od tisuću riječi).
Wellebit je 2019. godine nagrađen Poveljom Republike Hrvatske za razvoj prijateljskih veza i njegovanje hrvatske kulture. Povelju je potpisala tadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović a uručena je Wellebitu na proslavi Dana državnosti RH kad su imali i svoj glazbeni nastup.
Sve do prije koju godinu Wellebit je redovito održavao dva godišnja koncerta, jedan u ljeto i jedan u predbožićno vrijeme. Smanjen broj članova na 12, godine ili bolest, reducirali su nastupe i veće koncerte Wellebita ali ipak redovito održavaju glazbene večeri za hrvatske i njemačke prijatelje u restoranu Zum Kegel na Alt-Tegel gdje četvrtkom imaju redovite probe.
U svibnju 2012. godine nastupili su na “Blistavoj noći klasike” u berlinskom dvorcu Charlottenburg, u organizaciji Saveza hrvatskih društava Berlina.
Tamburaški sastav Berde Band (voditelj Damir Butković u suradnji s doajenom tamburaške glazbe prof. Mihaelom Ferićem) iz Slavonskog Broda je 2010. godine, na inicijativu pokojnog Emila Cipara, novinar ai urednika Hrvatskog glasa Berlin, poslao Wellebitu u Berlin za njih priređene notne aranžmane novijih hrvatskih pjesama od koji su neke svirali i na ovoj večeri u Veleposlanstvu RH.
Profesor Mihael Ferić, poznati zaljubljenik u tamburice je 2011. godine u “Tamburaški brevijar”, povijest hrvatske tamburice, uvrstio i priču o Wellebitu i njihovu fotografiju s Hrvatskog glasa Berlin, pa su tako postali i “crno na bijelom”, dijelom povijesti hrvatske tamburice.
S Wellebitom, ne treba ni to zaboraviti, već dugi niz godina pjeva i naša Đurđa Brozičević. Uskoro će, u veljači, prema izjavi Horsta Buddea, biti prigoda na glazbenoj večeri za hrvatske i njemačke prijatelje, ponovo uživati u glazbi Wellebita i glasu i pjesmi Đurđe Brozičević.
I na koncu, valja spomenuti i to, Wellebit je, u povodu 120 godina djelovanja, prošle godine tiskao prelijepu Monografiju koja uokviruje povijest orkestra. U njoj su i riječju i fotografijom isprepleteni i likovi i povijest i glazba Hrvatske i Hrvata.
Biti dijelom repertoara orkestra takve povijesti, sadržaja i trajanja, na ponos je Hrvatima u Berlinu, Njemačkoj i Hrvatskoj.
