piše: Sandra Marelja Muić
Prošli tjedan se nenametljivo pronijela vijest da je u 90. godini preminula profesorica emerita Branka Zovko-Cihlar.
Profesorica je bila prva doktorica elektrotehnike u Hrvata i preminula je mirno u svom kabinetu, na svom radnom mjestu.
Nije neobično što je široj hrvatskoj javnosti bila nepoznata, unatoč brojnim nagradama, priznanjima i cjeloživotnom radu i doprinosu akademskoj zajednici.
To su obrasci našeg društva kojeg smo usvojili odmah nakon vožnje tranzicijskim vlakom; dugogodišnji rad i predanost nelukrativnom poslu danas sigurno neće naći mjesta u medijskom prostoru. Među svim bitnim estradnim i poluestradnim vijestima, takvo što nikako ne može biti popularno, a pojam znanja i rada je gotovo garancija da će portal ostati bez klika. A, ako niste popularni, niste ni živi danas. Ako vas nema u medijima, ne postojite za svijet.
Facebook reformisti su ovu vijest odmah komentirali – da kod nas s posla ideš na groblje.
Nepojmljivo je današnjem društvu da bi netko dobrovoljno uživao u tome što radi, a da to ne uključuje vilu s bazenom ili penthouse stan, doprinosio čak i dalje društvu jer odgaja nove generacije i bio dovoljan sam sebi s time što radi.
Sinonimi zadovoljstva i užitka u životu traže mjerila u kapitalu ili nekretninama, inače nije zanimljivo ili, štoviše, niti ne postoji. A doprinositi ili vraćati društvu se kod nas još uvijek radi samo na mala vrata.
Koliko ljudi radi važne stvari za opće dobro, posvećuju život nekom istraživanju, pomažu, održavaju, bore se – ali ne, nisu popularni i nećemo o njima nikada ništa saznati. Prevlast tabloidnog novinarstva to ne dozvoljava, nudi se ono što tržište traži.
Nema tome davno da je bilo vrijeme adventa, potpuno sekularizirano Svjetskim nogometnim prvenstvom i da su vijesti o našim igračima iskakale iz svake druge najave.
Nakon sjajnih poteza, mediji su se dohvatili naročito mladog perspektivnog igrača Joška Gvardiola i multiplicirali nijanse njegovog života u beskonačno. Uspješni mladić je ponudio idealan materijal za božićnu priču: dijete iz radničke obitelji, u neboderskom stanu, tata prodaje ribu na Dolcu. Otrčavši majci u zagrljaj nakon tijekom utakmice, bacio je naciju na koljena i upisao se u zvijezde. Čak sam negdje vidjela da je u starom Fiatu došao posjetiti djeda i baku u Novigradu. Društvene mreže su bile u izvanrednom stanju, a kolektivna euforija nije prestajala. Koliko je tu odricanja i rada bilo, svih Gvardiola, a naročito Joška niste mogli nigdje pronaći, jer to jednostavno nisu popularne teme za publiku. Sve ono u što današnje (hrvatistansko) društvo ne vjeruje i čega se kloni; jednostavnog rada, skromnosti i starih automobila, svega što je vrlo daleko od mjerila kapitala i nekretnina.
Roditelji se skanjivaju reći da im dijete ne studira ili da nije negdje voditelj nečega, čegagod, da nije manager ili da nedajbože, jednostavno negdje radi. To stvarno nije popularno, jednostavno negdje nešto raditi. Svi su stvoreni za neke više ciljeve, u čemu nam tehnologija danas velikodušno podilazi i uvjerava nas u to, te svi će nakon završenog studija biti direktori svemira. Ruku pod ruku s mjerilima kapitala i nekretnina. Neko novo mjerenje svijeta.
Kada je pred kraj godine preminuo pjevač Massimo Savić, nastala je kolektivna tuga za njegovim likom i djelom, za njegovim načinom koji se toliko razlikovao od drugih. Opet su društvene mreže dobile platformu za komentare, svi su silno željeli biti kao Massimo i pokazati da su slušali njegove pjesme. Pjevač od kojeg nikada nismo čuli ružnu riječ o nekome, koji se nikada nije razmetao, koji nikada nije bio neuljudan, koji je svakome nudio toleranciju i poštovanje, samozatajan u svojoj osebujnosti.
Kada je otišao, osim njegovog divnog glazbenog nasljeđa, osjetili smo kako smo propustili priliku biti možda i sami takvi.
A, tko nam (je) to brani(o)?