LOVCI

KAJ GOD!
piše: Ivek Milčec
Moja bolša polovica i ja, osim tjednog druženja i ispijanja jutarnjih kavica s našim fejs prijateljicama, uvijek najdemo vremena za dečke iz moje ulice s kojima sam išel v školu, kral susedove črešnje, igral nogač na četvrtom (sada petom) Maksimirskom jezeru i zaljubljival se u iste filmske glumice, ali i starije komade iz kvarta. Na žalost, neki iz moje Bukovečke škvadre već su na onome svijetu, ali još nas dosta živih ima pa se znamo, uz partiju bele, vrnuti u mladost i obnoviti uspomene na davne dane. Ipak,brzo se vrnemo u sadašnjost jer danas su neke druge teme na dnevnome redu tj. teme o kojima u mladosti nismo razmišljali kao sada i razbijali glavu o tome kak ih riješiti na najbolji, mogući način.
Nekolicina mojih prijatelja muku muče kak s mizernom mirovinom preživjeti do desetoga u mjesecu, drugoga užasava pomisao da će jednoga dana, nemoćan, bolestan i star ostati sam, treći je nakon ženine smrti u dilemi da li prodati i napustiti lijepu obiteljsku kuću i otići u dom za starije i nemoćne osobe a četvrti razmišlja o propuštenim životnim prilikama. Kak vidite, svi mi imamo svoje životne priče, sudbine i dileme pa kad dođemo u godine počnemo razmišljati o stvarima koje nam nekada nisu bile ni na kraj pameti.
Gdje su u svim tim pričama naša, sada već odrasla i oženjena djeca? Zašto razbijati glavu kak i gdje ćemo, ak poživimo, provesti starost? Zar nisu naša djeca dužna voditi računa o starim, bolesnim i nemoćnim roditeljima?
Takva i slična pitanja mogli bi postavljati u nedogled, ali vrlo često odgovori su jako škrti ili ih upće nema.
Svakodnevno u tramvajima ili gradskim autobusima slušam razgovore, jadikovke i prigovore starih ljudi na račun njihove djece, ali i države, te o kroničnom nedostatku kreveta u domovima za starije i nemoćne osobe.
Jasno, za one koji mogu platiti mjesečno 5000 kn ili više nema problema jer u privatnim domovima za starije i nemoćne osobe uvijek ima mjesta. Da usput spomenem činjenicu …kad već toliko želimo biti članovi EU treba se tako i ponašati … krajnje je vrijeme da se palijativna skrb pokrene s mrtve točke a to je jedino moguće gradnjom i otvaranjem hospicija kojima je svrha da olakšaju i omoguće što humaniju i bezbolniju smrt umirućima.
Na našu žalost, ali i sramotu, naša zemlja takve ustanove nema, ali ima dvoraca, palača i velebnih zgrada čiji su vlasnici, u večini slučajeva oni, koji su s rukom na srcu opljačkali Hrvatsku!
Kad se naša premijerka već toliko hvali s osobnim zaslugama u borbi protiv korupcije, mita i kriminala, neka konačno proradi pravna država i osudi sve one za koje se na sudu dokaže da su opljačkali Hrvatsku, neka se njihova nepošteno stečena imovina proda a ogroman novac od prodaje upotrijebi za osnivanje hospicija i gradnju staračkih domova u kojima bi za sve korisnike cijena smještaja bila razumna i prihvatljiva.
Kako god smještaj, naročito u privatnim domovima, za štičenike može biti ugodan tako se slobodno može reči da sa sobom nosi i neke rizike. Poznato je, naime, da stariji ljudi vole kad ih se uvažava, cijeni njihovo mišljenje ili dijele komplimenti glede mladolikog izgleda. To često znaju iskoristiti razni “dobročinitelji”, prevaranti i lovci na imovinu. Događa se, da  “lovci” obilaze bolnice i staračke domove gdje sa starijim osobama vrlo lako stupe u razgovor nudeći pri tom pomoć u rješavanju imovinsko-pravnih odnosa. Posebno su na udaru seniori koji nemaju nikoga od rodbine a posjeduju nekretnine, građevinsko zemljište, debele štedne knjižice i zlatninu.
U obiteljima gdje su roditelji dobro pvezani s djecom, ovakvim bezobzirnim “lovcima” teže je manipulirati, ali to ne znači da ne napadaju i osobe iz zdravih obitelji. Kada “lovci nanjuše” plijen djeluju vrlo brzo i na nesreću prevarenih -učinkovito. Najčešće se nudi skrb i življenje u “lovčevom” stanu ili kući u zamjenu za potpis na ugovoru o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju.
Same riječi: dosmrtno ili doživotno vrlo su slične pa se mnogi ne obaziru na značaj istih što je kobna pogreška nakon koje mnogi ostanu praktički na ulici. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je kada skrbnik postaje vlasnik štićenikove imovine tek nakon njegove smrti a drugi, Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je “tempirana bomba”, prema kojem skrbnik odmah postaje vlasnik imovine osobe o kojoj skrbi.
Stoga i u starosti treba itekako biti oprezan pri upoznavanju nepoznatih osoba jer nemaju svi poštene namjere.
I moj susjed, stari neženja Jura, nedavno je imal bliski susret s jednim “lovcem” koji mu je štel biti “posrednik” pri upoznavanju plavokose Ukrajinke. Kad mi je susjed ispričal tijek razgovora koji je ustvari bilo nagovaranje, samo sam rekel: Kaj god!