tekst i foto: Milan Rajšić
Da su Turci kršćani, a na svu sreću nisu, njihova bi molitva i zahvalnost Bogu, započinjala riječima: “U ime čajdžinice, dolmusa i hamama…”
Pop u crnoj mantiji, sa zvonika crkve bi na sve četiri strane svijeta “učio na sav glas”: “Čajdžinica je velika i nema ugodnijega mjesta na svijetu od nje, hamam je topal, a do njih će Vas dovesti prepuni dolmus!”
ČAJDŽINICA ili ČAJANA, je ponekad mala, ponekad velika, ali uvijek ugodna institucija u životu turskog i muslimanskog čovjeka, u kojoj se, na sreću ili nesreću, okupljaju samo muškarci.
Pije se čaj: crni, zeleni, od jabuke, od pomorandže ili neke gorke trave. Rijetka je kava, a ne fali ni vode, fante, kole… Alkohola nema, jednako kao što ni razgovoru nema kraja.
Igra se domino, karta se, slažu se pločice u “oke”, baca kocku i pomiče “dugmiće” u “tavle” (backgamon). Čajdžinica se rijetko grije, a kada, onda je oko male pećice okupljeno desetak muškaraca, koji se malo okrenu leđima, pa malo licem, pa opet stražnjicom. Satima, dok se ne ugriju, a to se rijetko desi.
U čajdžinici se može biti od otvaranja do zatvaranja, a da se ništa i ne pije. Nikoga to ne smeta.
Pusenja nema!
Nije to Hrvatska, Bosna ili Srbija.
To je Turska!
U čajdžinici se sjedi ili stoji satima, pa u društvu drugih ljudi troši zemaljske dane.
Makar se Turci i naljutili, moram reći istinu. Najljepšu, najinteresantniju i najugodniju čajdžinicu vidio sam u sirijskom glavnom gradu Damaskusu. Samo desetak metara udaljena od glavne Umajdin džamije. U njoj je toplo i ugodno, kao u vlastitom stanu, pije se dobar čaj i arapska jaka kava, a u večernjim satima, na uzvišenom podestu, sjedi Onaj koji priča priče.
Glasno, s intonacijom, uz mimiku lica i povremeno iznenadno lupanje štapom po stolu, budeći na taj način one koji zadrijemaju.
Smijehu nema kraja, lica vesela, slatki čaj teče, jednako kao i suze od smijeha.
Bio jednom jedan Damaskus…
…
DOLMOS, DOLMUS, je specijalni kolektivni taksi i može se sresti u Turskoj i Sjevernom Cipru, a vidio sam ga i u Poljskoj.
Mali autobus u koji stane, čitaj nagura se, onoliko ljudi koliko treba stići od A do B, krece kada je u njemu popunjeno sve, a prvi put je vozio još polovicom 19. stoljeća u Istanbulu.
Vozilo se polagano, vozi propisanom rutom kroz sve ulice i uličice.
Najčešće je vozilo prepuno i poprilična gužva, što ljudi, a što prtljaga.
Želi li netko u vozilo sjesti, dovoljno je samo da stojeći na ulici, podigne ruku i dolmus staje.
Karte nema a vozaču se usluga plaća prilikom ulaska.
Jednako jednostavno je i s izlaskom i zaustavljanjem: jedno glasno “Dur!” je dovoljno.
Zamislite kako uživa stara, osamdesetgodišnja gospođa koja treba do liječnika.
Samo je netko mora izvesti iz dvorišta, a dolmus je doveze pred vrata bolnice. Ili trgovine. A kad krene kući, ne vukari kilometrima teške vreće i vrećice, već je na vratima dolmusa sačeka ćerka, unuka ili snaha.
Toliko je to dobro, da napredna Europa i drugi naprednjaci, nikada to nisu usvojili. Što ta Turska zna što je demokracija, briga o građanima, promet u službi čovjeka, a ne čovjek koji služi institucijama.
HAMAM ili TURSKO KUPATILO
Ovaj istočnjacki, prvenstveno turski kult brige o tijelu i kupanju, spominje se još u 7. stoljeću u gradu Basra.
Bilo je to u vrijeme kada su u naše današnje prostore nadirali Slaveni i rušili postojeće rimske javne institucije u kojima se čovjek brinuo za osobnu higijenu, a muslimani na Dalekom istoku gradili hamame.
Muslimani se svakodnevno pet puta mole, a prije toga operu ruke, noge, lice (Wudu).
Ovo “malo” pranje se vrši na “šadrvanu”, javnoj fontani u dvorištu džamije, ili bilo kojem mjestu gdje ima vode.
S druge strane, hamam je imao za cilj ritualno pranje cijeloga tijela (Ghusl).
Muslimanima je prije molitve kao i u pripremi za odlazak na hadžiluk, nakon seksualnog općenja i ejakulacije, propisano da se očiste i operu, jednako kao i ženama nakon što završi menstrualni ciklus.
Pranje u hamamu preporuča se poslije nekontroliranog mokrenja, proljeva ili dužega krvarenja, pa i kod dugoga nekontroliranog spavanja.
Opis o tome kako se treba odnositi prema tijelu, nalazi se u Kur’an 4:43.
“O vi koji vjerujete, ne pristupajte molitvi dok ste u stanju pospanosti dok ne znate šta govorite, ili u stanju dženabeta, osim onih koji prolaze [mjesto molitve] dok ne operete [cijelo svoje] tijelo]. A kada budete bolesni ili putujete, ili neko od vas dođe iz mjesta pomoći, ili ste stupili u kontakt sa ženama i ne možete naći vode, tada nađite čistu zemlju i obrišite svoje lice i ruke [njome]. Allah, doista, prašta i uvijek oprašta.”
Hamam je prostorija građena od obrađenog kamena, najčešće mramora, bez prozora i klimatizacije, kako bi se što lakše zagrijala i što duže ostala topla. Svjetlo u hamam dolazi samo kroz otvore na krovnoj kupoli.
Prije ulaska u raj hamama, čovjek se u intimnoj svlačionici, koja uključuje i ležaj, na kojemu se tijelo opusti prije ulaska i lagano ohladi poslije izlaska iz hamama, svuče gol, pa svoju golotinju omota tankim, laganim ručnikom i zakorači u “sicaklik”, topli prostor u kojemu osim kamenih klupa i oktogonalnog podesta u sredini prostorije, ne postoji nikakav namještaj.
Posjetitelj hamama je kod prve posjete šokiran toplinom i vlagom u zraku, pa prvo pomisli, kako pobjeći van iz ovoga “rajskoga pakla”. Tko ne pobjegne na vrijeme, nakon par minuta prelazi u “pakleni raj”.
Nakon desetak minuta po tijelu cure potoci znoja i raznih otrova, koji su skupljani u našim tijelima, danima i godinama.
Koliko dugo ovo znojenje treba trajati? Moj odgovor je jasan: dok se moze izdržati da od znoja peku oči i dok čovjeku povremeno oblizivanje, nije preslano.
A onda počinje sapunanje. Tijelo se ne vidi iz brda pjene od sapuna. Sve su oblačići pjene, kao dijalozi u stripovima, koje još uvijek volim, kao i posjet hamamu.
Pa je na redu, doslovno, ribanje, prilikom kojega je nas Europljane sramota do neba, gledajući debele, dugačke, crne, “crve” nase nečistoće.
Kad se i to preživi, na redu je masaža u kojoj brkati, goli, maseri, “bez imalo milosti i sažaljenja” čovjeka lome, doslovno ga gaze, okrecu mu nos na leđa i čine nam još bezbroj drugih ludosti, nama nepoznatih. Vrištanje od iznenađenja i sreće, dozvoljeno.
Predposljednji čin hamam procedure je uklanjanje suvišnih i neželjenih dlaka i dlačica. Ovdje je vrištanje obavezno i neizbježno.
A onda…
Dugotrajno ugodno ispiranje.
Svatko sebi ugodi toplinu vode i satima se zalijeva uz ugodni razgovor.
Slijedi brisanje, umotavanje cijelog tijela u tri suha ručnika, pa pravac krevet za odmor i hlađenje. Čaj je neizostavni dio hamama.
Sasvim svejedno ide li se u hamam u vrelom ljetnom ili u ledenom zimskom danu, po izlasku iz turskog kupatila, se ne hoda, već leti.
Hamam čovjeku, doslovno i preneseno, približava i otkriva Duha svetoga.
..
..
