Zvjezdana Čagalj
Oprala sam sve svoje kutove,
Obrisala prašinu sa golih ruku,
Pomela temeljito te neke putove,
Izolirala unutar sebe srčanu buku
I krenula u trgovinu po kruh.
Izbor je bio višestruk i topao,
Onaj sa sjemenkama od naših proljeća,
Onaj za kojeg si sam kopao
Više od jednog životnog stoljeća
I obirao žito.
Odlučih se za običan, nezdravi, bijeli,
Vidjeh u njemu istinu čistu,
Pretilost vremena kad smo se sreli,
Kada za spomen njegovah bistu
I trunuh lijeno.
Valja se nebo debelo, tromo,
Valja mu leći pred noge moje,
Kraljujem sobom kaljena slomom,
Sad me se jadni naoko boje
Dok tučem žezlom po kaldrmi.