tekst: Mira Eljazović
Djevojčica s cvijetom lavande u spletenoj kosici danas je ušetala u moju malu trgovinu. Držala je mamu za ruku i stalno se smješkala.
Bila je nježna k’o srna, pažljivo je dodirivala izloženu dječju robicu, mirno i spuštene glavice.
S mamom je stalno pričala:
– Ovdje lijepo miriše… hoćeš mi kupiti torbicu, mamice?
–Hoću mila, evo kupit ćemo je.
Malena je podigla glavicu i upitala:
– A koje je boje torbica?
Mama je odgovorila:
– TOPLO-VESELO–ZLAĆANA
Tada sam se pažljivije zagledala u malene oči. Po izrazu vidjeh, djevojčica je slijepa. Vedrina joj na licu, nasmiješena je od kada je ušla…(ja sam toga jutra bila umorna i bezvoljna).
–Teta, u tvojoj trgovini mirišu đurđice, i tako je mirno, rekla mi je.
Tek tada vidjeh mali stručak đurđica u vazi koji sam jučer kupila i odložila, zaboravivši pri tom uliti vodu. Moje male đurđice u koje nisam ulila život, svježu vodu…
Uzela sam lijepu TOPLO- VESELO -ZLAĆANU torbicu i stavila je u malene ručice.
Raspoloženo su pozdravile djevojčica i njezina mama, te odšetale nasmiješene …s novom torbicom, niz osunčanu ulicu.
Iskreno sam se nasmiješila, ovo je jedno vedro jutro. Popila sam čašu vode i zalila male đurđice u vazi, neka mi zauvijek mirišu. Srela sam maleno biće koje zrači svjetlost i nije tužno iako zna da nikada neće vidjeti boje. Toplo sam ih u srcu ispratila.Osjetila sam snagu njihova života, poželjela i odlučila biti uvijek nasmiješena i vedra.
Od tada i ja nosim torbicu koja je “Toplo-Veselo -Zlaćana”, često uronim u svoju dušu i upitam se:
– JESI LI NEŠTO OD DRUGIH NAUČILA, ”VEDRANA“?
I za one koji ne vide, ponekad napišem pjesme, oni ih mogu jednoga dana ČUTI.
URONITE I VI U SVOJU DUŠU.