piše: Martina Budimir
Šime ide u osnovnu školu u Kaštel Gomilici, Mila u Rijeci. Autorica ovoga teksta dolazi iz Kutjeva, a radi u jednoj srednjoj školi u Požegi. Anna je iz Ukrajine, Mijo iz Bjelovara, Olivia iz Latvije, Ena iz Podgorača, Kristóf i Angéla-Anita iz Rumunjske, Rea iz Preloga, Julia iz Poljske, Katarina iz Dugog Sela, Petra iz Zadra.
Što sve povezuje ove i još 121 učenika i učenicu iz cijeloga svijeta, od Kolumbije do Indije?
Povezuje ih Europa bez granica i projekt koji sam skromno prije tri godine pokrenula sa svojom kolegicom Jelenom Kovačević. Nakon kvalitetnog treninga imam potrebu odužiti se nekako organizatorima, onako, da ne ostane sve na onoj: Poslušali smo, uvježbali, dobili potvrdu i ćao, đaci! Tako sam, nakon što smo 2018. ugostili Forum za slobodu odgoja i suorganizirali seminar „Edukacija o Europskoj uniji“, dugo razmišljala o tome kako naučeno primijeniti i podijeliti i drugima.
S Jelenom sam putovala na svoju prvu Erasmus mobilnost, razgovarale smo o tome koliko je naša škola aktivna u Erasmusu i eTwinningu te kako postoji „gap“ jer se u našoj županiji ne obilježava Dan Europe onako kako bi se to moglo i trebalo činiti.
Došlo je vrijeme pandemije, preko noći smo prešli na nastavu na daljinu, sudjelovali na edukacijama i na natjecanjima na daljinu i svijet nam se učinio puno bližim, povezanijim, koliko god paradoksalno to zvučalo. Jelena je predložila organizaciju natjecanja. Obje smo odavno jako aktivne u raznim projektima i natjecanjima, obje imamo puno međunarodnih kontakata i iskustava i računale smo na to da će se odazvati bar desetak kandidata i kandidatkinja, potajno se nadajući da će ih možda biti i pedesetak.
Kad u timu imate dvije proaktivne radoholičarke od kojih jednu krasi virtuoznost u korištenju digitalnih alata, a drugu logističke sposobnosti, sve se vrlo brzo posloži baš onako kako treba, unatoč razlikama u tempu. Jelena je ona koja uvijek sve prva napravi, ja ona koja je sporija jer sve moram sto puta provjeriti.
S gotovim smo planom otišle ravnateljici koja je s oduševljenjem podržala ideju. Krenulo je sastavljanje pravilnika natjecanja, osmišljavanje ideje, vizuala, kontaktiranje svih osoba i institucija koje se bave poučavanjem stranih jezika, poučavanjem o Europskoj uniji, veleposlanstava, ali i svih onih institucija po kojima bi Hrvatska i Požega trebale biti prepoznatljive u svijetu.
Odaziv nas je zaista iznenadio. Dobile smo potporu i u vidu promidžbe natjecanja, i u vidu nagrada za pobjednike i pobjednice. Trebalo je savladati neke svoje prepreke u glavi pa sam, iako sam se bila zaklela da nikada neću, otvorila profil na Facebooku kako bih i ja mogla uređivati stranicu natjecanja. I danas ga koristim gotovo isključivo u tu svrhu.
Već u prvoj godini natjecanja iznenadili su nas broj i kvaliteta pristiglih radova. Još se jednom pokazalo da su djeca i mladi neiscrpan izvor kreativnosti i da im treba pružiti priliku reći i pokazati što misle. S odmakom od 3 godine mogu reći da je ta prva godina bila najteža. Tehnički smo bile pionirke, stradao je i jedan laptop, a i preteško je bilo odabrati samo 6 pobjedničkih radova, po 3 u svakoj kategoriji.
Već sljedeće je godine bilo puno lakše. Dobile smo financijsku potporu koja nam je omogućila slanje nagrada na čak 12 adresa, pa smo, osim podjele nagrada u dvije dobne skupine, podijelile nagrade i za svaki jezik posebno. Izbjegle smo neke početničke poteškoće i pogreške, a odaziv je bio još veći.
Ove, treće godine, i Jelena i ja smo u nekim svojim novim životnim projektima, ali natjecanja se nismo mogle odreći. Unatoč činjenici da pripreme i provedba traju veći dio nastavne godine, suze radosnice dječaka iz Kaštel Gomilice još su nam jednom pokazale da se sve isplati.
Rad koji ulažemo u pripremu, organizaciju i provedbu natjecanja isključivo je volonterski i neke nas kolegice i danas pitaju čemu to sve. Šime sa svojim suzama radosnicama i Milina sreća pri otvaranju paketa s nagradama, svi ostali nagrađeni koji su iznijeli svoje dojmove na svečanom proglašenju pobjednika i pobjednica, ali i oni koji nisu uspjeli osvojiti nagradu, dokaz su da se isplati svim srcem raditi na povezivanju djece i mladih iz cijeloga svijeta, dati im priliku, poslušati, pogledati i pročitati što imaju reći.
Nije sve ružičasto. Gorak je okus u ustima znati da je toliko kvalitetnih radova i da ne mogu svi biti nagrađeni, a jesu svi zaslužili nagradu. Finalistice i finalisti koji su se na svečanost proglašenja pobjednika i pobjednica uključili podijelivši svoje iskustvo sudjelovanja na natjecanju, bez obzira osvojili ili ne nagradu, mentorice i mentori koji svjedoče o rastu samopouzdanja svih onih koji su sudjelovali, govore u prilog tome da su natjecanjem ipak na ovaj ili onaj način, usudim se reći, svi nagrađeni.
Dobiti priznanje autoriteta u području poučavanja stranih jezika i u području poučavanja o Europskoj uniji, nešto je što ne pumpa nepotrebno naš ego, nego nam samo pokazuje da nastavimo i dalje s ovim projektom i pokušavamo i dalje promicati europske ideje mira, jedinstva i međusobnog uvažavanja.
Baš kao što sam se prve godine, nakon 50. pristiglog rada, nadala brojci o 100 radova, a na koncu ih je bilo nekoliko desetaka više, tako se nadam da će natjecanje i sljedeće godine polučiti uspjeh, da ćemo i dalje imati privilegiju vidjeti i čuti dokle seže učenička, od ove godine i studentska kreativnost te što djeca i mladi žele poručiti svijetu.
Neizmjerno bi me veselilo da nam se pridruži i pokoja škola iz njemačkog govornog područja te vjerujem da će nam Hrvatski glas Berlin i dalje pomagati u tome naumu.