INTEGRACIJU TREBA PROMIŠLJATI

Davno bilo ali vrijedno spomena i čitanja

Iz naše arhive/ objavljeno 22.05.2011.

Dominikanac Frano Prcela održao izvrsno predavanje u Hrvatskoj zajednici Berlin.

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Dođe mi da našim berlinskim Hrvatima i ne prepričam kako je bilo na jednom predavanju naslova “Kako se integrirati u njemačko društvo?”  I podnaslova: “Obrazovanje i integracija”. Ma kako to? Lijepo. Predavanje na ovu temu organizirala Hrvatska kulturno-umjetnička i sportska zajednica. Predavač …fra Frano Prcela OP, znanstveni suradnik Instituta M.-D. Chenu u Berlinu …ugledan i za temu verziran. A Hrvata nigdje! Tek petnaestak!

Upitam sutradan par ljudi: “Pa, kako to da ne dođoste?

A oni će meni. “Pa, koga ta tema zanima?!”

A pravo rečeno …o temi pojma nemamo. A tiče nas se. I ticat će se i nas i naše djece  još duuuugo vremena.

Zato …ljuta na našu, hrvatsku  nazainteresiranost i plitku  procjenu vrijednosti… jedva imam potrebu podijeliti vrijedne spoznaje koje su malobrojni sretnici, na predavanju čuli.  Nijemci bi za one koji nisu bili, rekli:- Pech gehabt!

A predavač je uistinu dao sve od sebe da temu osvijetli sa svih važnih strana.

–Veseli mi je da sam večeras s vama. I drago mi je da barem neki Hrvati ne prepuštaju svoj život isključivo ljutnji ili kakvim prigodnim veselicama, nego da želimo promišljati neke teme, za nas bitna pitanja. Nekolicina mi je rekla kako nas je večeras premalo. Za mene vi niste nikakvi „premalo“. S istom ozbiljnošću ću pristupiti večerašnjoj temi kao da nas je ne znam koliko … rekao je u uvodu Frano Prcela. –Promišljat ćemo tri riječi, tri pojma. Nemam namjeru prezentirati velike odgovore. Cilj predavanja je zapravo da pokušamo zajednički tražiti prava, korisna pitanja. Bog je htio da budemo različiti. Imamo svoje poglede na život, različita iskustva, i  sposobnosti za život. I svatko na svoj način drukčije gleda neku sliku, pitanje, temu. Krenut ću s vama na put pitanja, promišljanja na temu „Kako se integrirati u njemačko društvo?“ Zanimljivo: Pitanje naslova večerašnjeg predavanja je na hrvatskom jeziku a izvjesni odgovor je upravo na njemačkom jeziku sročen u podnaslovu predavanja: „Integration durch Bildung“. I vi, živeći u Berlinu odnosno Njemačkoj svoja pitanja postavljate „hrvatski“ a odgovore dobijate na njemačkom – ne samo jeziku! Tako je to: odgovore nam je tražiti ovdje gdje živimo!  Kod sebe nam je početi, ne samo kod ove teme. Vi ne živite u Koprivnici, Dubrovniku, Osijeku ili Zagrebu, vi živite ovdje, u Berlinu. Zato sam  naslov ovog predavanja namjerno stavio na hrvatskom, a podnaslov na njemačkom jeziku. Da li se vi s tim odgovorom na njemačkom slažete ne znam, prepuštam svakom od vas da tražite odgovore na ta, bolje rečeno na vaša pitanja. Koliko god imamo ljudi toliko ima i različitih odgovora. Večerašnja tema je daleko opsežnija i aktualnija nego to možda i slutimo. Nažalost, s ovom temom se prečesto manipulira, ne samo od strane politike, rekao je  Frano Prcela i potom, na žalost malobrojne Hrvate, spremne na promišljanje, poveo tragom  odgovora na kompleksna pitanja, što je to integracija, što obrazovanje, što spoznaja i upoznavanje sama sebe i drugih.
Neponovljivo je a tako vrijedno sve što smo čuli. Frano Prcela ima sposobnost analitički i objektivno a opet tako duboko i stvarno pristupiti temama, da su svi koji su slušali promišljanje o integraciji, vidjeli kroz njega svoj iseljenički život i život svoje djece. Stranci tamo, stranci ovdje.  Najprije treba upoznati sebe, tvrdi predavač.

Za konkretnije dijelove predavanja ne pouzdasmo se u naše prosudbe i zabilješke, već naknadno postavismo par pitanja poštovanom Prceli,  pa i vama prenosimo pitanja i cjelovite odgovore.

Tema “Integracija u njemačko društvo”, naslovljena tako, govori kako je kao takva u ovom društvu specifična u odnosu na integraciju Hrvata drugdje?

-Ne može se načelno reći da je integracija Hrvata u život njemačkog društva puno različitija od procesa u neko slično zapadnoeuropsko društvo. Njemačka je za nas doduše specifična u smislu procesa prihvaćanja stranaca, barem iz nekoliko razloga. Prvo: S jedne strane ovdje živi najveća skupina hrvatskih iseljenika u Zapadnoj Europi, a s druge strane Njemačka nema tako naglašeno kolonijalno iskustvo kao što je to slučaj s Francuskom ili npr. Velikom Britanijom. Te drugo: Njemačka je doslovce tražila radnike da dođu ovamo raditi (sve do sredine 70ih godina, a i danas je još uvijek „useljenička zemlja“), te opet s druge strane kao nijedna druga europska zemlja nije tako velikodošno izišla ususret (ne samo!) hrvatskim prognanicima za vrijeme nedavnog Domovinskog rata.

Integracija kroz obrazovanje – ova ste dva pojma rasčlanili, razdvojili. Naše praktično razmišljanje kako ćemo mi ili  djeca samim polaskom njemačkih škola biti izvrsno integrirani, pomalo pada u vodu i pokazuje kako su obrazovanje i integracija kompleksniji nego smo mislili?

-Integracija u neko društvo nije samo i jedino stvar dobre izobrazbe odnosno upućenosti u jezik, zakone, kulturu nekog društva. Drugim riječima: Nije zadaća jedino da ja njih (Nijemce ili koga već) razumijem i da oni mene prihvate „kompatibilnim“ njihovoj „slici svijeta“ (ili kako oni ipak vole reći „Leitkultur“). Integracija za mene, a mislim da većina stručnjaka na tu temu slično razmišlja, kada tvrde da integracija nije i ne smije biti pokret u jednom pravcu ili jednosmjerna ulica. Ne želim se samo ja integrirati u neko društvo, nego to društvo treba prihvatiti, integrirati i mene sa svim što čini moj pozitivni kulturni, vjerski a i politički osobni identitet. U protivnom ne možemo govoriti o integraciji nego o stapanju u nešto veće, a to je pak onda asimilacija.

Često čujemo kako su Hrvati u Njemačkoj nabolje integrirani stranci, kakvo je Vaše mišljenje? Ima li nas dovoljno u sferama društvenog, političkog, kulturnog života Njemačke?

-I sam učestalo čujem jednu takvu tvrdnju. K tomu konstatacija je još u superlativu, a ja superlative ne volim. Međutim nisam baš siguran da dotični misle na istu integraciju o kojoj sam govorio u svom predavanju. Činjenica je da nas, kao poprilično brojčane skupine stranaca, nema u tijelima u kojima se najizravnije odlučuje o našim pravima, pa i o obvezama. Uzimam samo za primjer Katoličku crkvu: Koliko mi je poznato nema nas u tijelima pa ni najniže hijerarhije, a nema nas ni u vrlo dinamičnim laičkim strukovnim pa ni u lobističkim skupinama. Nažalost! Integrirani smo dakle samo u jednom pravcu…

Rekli ste tijekom predavanja kako je  Crkva u iseljeništvu preuzela puno uloga pa su i  prevelika očekivanja od nje. Pojasnite nam malo to. Kakva je budućnost Misija?

-To je budućnost stagnacije, kako broja vjernika koji sudjeluju u životu naših misija, tako i broja naših zajednica koji se već desetak godina konstantno smanjuje. Domovinska crkvena hijerarhija nema koncepta i uopće približno sustavne analize, pa tako i planiranja budućnosti pastoralnog rada u našim misijama. Ne može se spontano pastoralno djelovati već nekoliko desetljeća i tako čekati i očekivati da nam se dogoditi svjetlija budućnost. K tomu činjenica je da su se naši ljudi značajnije integrirali u njemačko društvo nego što su naši misionari s druge strane integrirali se u život ovdašnje Katoličke crkve. To su činjenice, a ne moje privatno mišljenje. Sve to žurno poziva na djelovanje!

Iseljenici su dvostruki stranci? Što im je činiti u tom smislu postizanja punine života? Kakav život u njemačkoj savjetujete našim ljudima?

-Svi migranti žive na neki način život u raskoraku, a prečesto i život u paradoksu. To je usud mnoge migracije, a ne samo hrvatskih iseljenika. Ali to nije život u nemoći. Mnogu polugu za promjenu imaju sami migranti, a posebice ovdje u Njemačkoj. Treba se odlučiti i potruditi kročiti put u kojem sam subjekt svoga života. Nitko nam ne može dati na poklon „radosnu dvostruku integraciju“. Svi mi dakle imamo šansu odlučiti što nam je „Standbein“ a što nam je „Spielbein“. Zasigurno, svaki pojedinac nije u istoj mogućnosti kreativno razvijati obadvije strane medalje svoje migrantske svakodnevice.  Ne smijemo prebrzo misliti da nam se je odlučiti za „ili ili“: Ili njemačko ili hrvatsko – i jedno i drugo se može skladno razvijati, bez da jedno isključuje drugo. Kad pak postignemo zdravu samosvijest i prakticiramo samopoštovanje vrlo uskoro ćemo moći otkriti da to nije teret, nego u izvjesnom smislu dvostruka obdarenost. Onda ćemo prestati biti dvostruki stranci i značjanije uživati plodove „dvostrukih domaćina“.

Koliko na hrvatske iseljenike i njihovu integraciju obraćaju pozornosti njemačka država i koliko hrvatska država?  Je li to po vama stvarna briga ili tek kulisa?

-Nijemce zanima da imaju mir u svojoj kući i da stranci poštivaju pravila igre u toj kući – ali, reći će mnogi, ne samo desno orijentirani političari, da ti stranci pri tom ne nameću svoje, nego da isključivo prihvate njihovo, ono njemačko. Vladajuća politika prakticira diplomatičnu neiskrenu dobronamjernost. Kako? Često možete čuti kako ovdašnji privrednici i poslodavci prije podne govore o žurnoj potrebi novih useljenika, a poslije podne će, slikovito rečeno, politika izričito tvrditi kako Njemačka nije useljenička zemlje. Dakle, riječ je o proturiječnim izjavama. A da bi paradoks i ujedno neiskrenost bila još veća, ti isti (političari i privrednici) su tog istog dana skupa „ručali“, a ponašaju se kao da nije bilo proturiječnih izjava u javnosti.
A što se tiče hrvatske državne politike prema hrvatskim iseljenicima, dakle prema nama, to je jedno poprilično otužno poglavlje hrvatske stvarnosti. Ona nadmašuje sve prethodno spomenute cinične i protuslovne izjave njemačkih političara. Nije pitanje da je loša, neuspjela ili kakva već, politika bila, odnosno jest prema hrvatskoj dijaspori. To je tragikomična politika!