piše: Milan Rajšić
Nekoliko posljednjih mjeseci bila je prava rijetkost da nešto nisam napisao. Jedan od tih rijetkih dana je i jučerasnji.
Razlog je dosta prozaican ali istinit. Bio sam blago promrzao i jako umoran sinoć kada sam se vratio po mraku u stan iz koga sam otišao rano ujutro.
Nakon deset sati “na nogama”, najviše mi je prijao topli tuš, velika porcija večere skuhane još dok su pijetlovi pjevali rano ujutro i odmaranje ali za pravo čudo, ne i pospanost.
Bio sam cijeli dan u Francuskoj i na putu do nje. Prekrasan, sunčan, dosta hladan dan ali veliko zadovoljstvo. Iako kod kuće imam kruha, morao sam si priuštiti i jedan pravi Baguette, koji sam pojeo vozeći se biciklom i lomecći komad po komad. Bez sira, bez kobasice. Sam Baguette.
Nažalost, moju omiljenu grubu, nerafiniranu sol, zbog koje sam išao na put, nisam našao, jer je povučena iz asortimana.
Kao nagrada za izgubljeno, bio je pravi pravcati francuski tjedni sajam. Jede se, pije se, kupuje se i prodaje. Razgovori i ljubljenje uračunati.
U luxemburškim kavanama prepuno, prvenstveno Portugalaca i ostalih stranaca.
Jutros rano se probudio i još s mrakom otišao na dvosatno lutanje. Pun pogodak! Sad ću drijemati, dobro ručati, pa opet malo sna a onda predvečer na bicikl i tri sata uz Mosel…
Nisu svi dani tako puni zadovoljstva. S vremena na vrijeme, dođe vrijeme u kojemu ništa ne vrijedi što je čovjek optimista, što čini ili što misli da čini dobro, što se svim silama trudi biti dobar…
Jedan od takvih je i protekli petak. Nadrkani stanodavac, gazda, uprkos mojoj molbi da mi ostavi bicikl na zemlji, jer ga ne mogu i ne želim dva puta dnevno dizati i vješati, objesi moj bicikl i k tomu još, izvadi ventil i ispusti zrak iz guma. Nazovem ga i uredno se izvičem (i on na mene…), a poslije sat vremena sretnem njegovog sina, s kojim lijepo popričam i koji mi kaže da je stari pomalo pukao i ako se tako što ponovi, da prijavim policiji!!!?? On mi, nažalost, ne može pomoći. Evo, tri dana je sve Ok.
Istog tog petka me nazove urolog i kaže da se krvna slika i PSA faktor, diskretno pogoršala i da umjesto tri planirana mjeseca do sljedećeg pregleda, trebam na kontrolu odmah početkom sljedeće godine. Cijelo vrijeme razmišljam o onome “diskretno”.
Sad se veselim još jednoj kavi i blagom drijemanju.
Ugodan dan zimski.
******
Još jedan prođe dan…
Lijep dan od samoga početka, kada sam uživao u buđenju dana i nastajanju najljepšeg prijepodneva posljednjih mjesec dana.
Ugodno toplo, veselo sunčano… što više treba čovjek koji nema blizu, oko sebe, familiju.
Pa, još tome dodam dopisivanje s Božom, ručak, nepročitane novine, kratki drijemež, popodnevna skoro tri sata lutanja uz rijeku, fascinantne letove (!!!) preko 240 metara. U Planici. Pa to je kao dva i pol nogometna igrališta ili cijela ulica u nekom selu. Ludi dečki.
Ja to, ni-ka-da ne bih mogao!!
Sad, večera, dobar krimić, dobar san, a ujutro rano, do zubara koji je na luksemburškoj granici.
Samokontrola je u pitanju.
I tako: još jedan prođe dan…
*******
Ovakav ružan dan još nije bio ove zime. Bilo kako bilo, ja sam se jutros prošetao uz rijeku. Pola sata je više od ništa. Poslijepodne ću pokušati ponovo, a sada čekam Hermana, koga sam pozvao na ručak i čašicu razgovora.
Sutra ću do unuka, ali se nećemo voziti bobom koji sam mu nabavio. Iz prostog razloga jer nema snijega. Igratć ćemo nogomet.
Pravo je vrijeme za nogomet!!!
*******
Napolju kiši ugodno dosadno i toplo.
Toplo je. Pretoplo. Cijelih šesnaest stupnjeva?!
Sinoć sam kod drugog poluvremena bicikliranja do Luksemburga, potrošio malo više snage protiv jakog vjetra, a i odjeća se lagano promočila. Dovoljno puno razloga da danas vjerojatno neću na bicikl. Tek kraća šetnja. Popodne mi ionako dolazi sin u goste. U najmanju ruku, misli doći. Ako se drugačije ne dogovori s onima oko sebe.
Prije još samo par mjeseci bih razmišljao o dosadi, a sad…
Razmišljam samo o Prolaznosti i brzini kojom Prolaznost prolazi. De, stani malo, uspori. O’ladi bona! O’ladi bolan!, rekli bi Bosanci.
Dosadno jednolično pada samo kiša, a vrijeme promiče kao u jurećem ICE vlaku.
Izlazim na prvoj stanici. Nitko me ne čeka.
A bilo je lijepo, kao u Doktor Živago. Vlak, stanica, snijeg, zima, jedna mala iz trećeg b, lagano drhturenje, što zbog hladnoće, što zbog ne znam ti ja čega…
Izlazim…
******
To nije normalno. Već najmanje petnaesti put (!?) mi se desilo da napisano elektronsko pismo nestane. Jednostavno nestane. Pa onda traženje (neuspješno!!) i potrošenih pola sata. A o novoj inspiraciji ionako nema ni govora.
Sve u svemu, kiša lijeva cijelu noć i prijepodne, još uvijek je toplo ali ne za dugo. Najavljen i snijeg.
Kraća šetnja i mokar sam do kože. U trgovini gužva. Okrenem se i vratim.
Nadam se da su kod tebe, kolači ispečeni, a da je sve oprano i spremljeno, nikada i nitko nije posumnjao.
Ugodan ti i ovakav neugodan dan.
*****
Ledena gusta kiša pada bez prestanka.
Mosel od jučer narastao metar i pol. U ovome našem kraju, najviše padavina u Njemačkoj, posljednja tri dana.
U gradu sve, ali baš sve zatvoreno još u 16. Ne voze autobusi, niti lokalni vlakovi. Prve mise, od četiri planirane, već završene. Čovjeka ne možeš sresti ni tražeći ga svijećom.
Kad sam prije 29 godina došao u Trier, isplanirao sam da poslije večere odem u grad pa obiđem katedralu prije ponoći, jer sam mislio da se neće moći ni prinjušiti unutra. Razočaranje je bilo strašno kad sam sat vremena čekao bus koji neće doći, a ništa manje nije bilo čuđenje kada sam dvije godine kasnije, stanujući u centru, bio na Ponoćki u polupraznoj crkvi.
Moj pusti sanak i sjećanje na studentske dane, kad smo Ivan Budin, Josip Crvenić, Jovica Maričić najprije bili po kavanama, pa pred sarajevsku Katedralu, pa smo čekali dok Johny koji je oduvijek bio ministrant u Osijeku, nije uzeo pričest, pa smo iz Badnje noći prešli u Božić, kao u nekom transu, zasigurno zahvaljujući i alkoholnim parama ali još više životnim oduševljenjem, prijateljstvom, tolerancijom, razumijevanjem…
Bilo je to prvi put prije tocno 48 godina i trajalo cijelo vrijeme dok sam bio u Sarajevu. A bio sam dugo. Osam godina.
Arhitekta Ivan je jedini ostao duze od mene. Nazalost i prvi je otisao. Bas cu se veseliti kad se sretnemo na jednoj nebeskoj Ponocki.
*****
E nekad je bila svakodnevnica, spremiti se, malo namirisati, pa pravac teatar, koncert, kino…
A sada je dogadjaj ujutro se spremiti, malo namirisati pa pravac lijecnik.
Danas nista ozbiljno, vec samo davanje krvi za probu PSA.
Grad u jutarnjem sumraku izgleda kao da ga je poharala kuga i kolera zajedno. Nigdje zive duse u pola osam. Nekoliko stotina svijeca, na dva tri mjesta, bizarno pojacavaju taj osjecaj i podsjecaju na tragediju koja se odigrala u gradu prije kratkog vremena.
Nedostatak fizicke aktivnosti u trajanju od jednog dana uzrokuje i nedostatak apetita i neku vrstu ulijenjivanja.
Danas poslije rucka, ponovo cu u tvrdu realnost koja mi dobro cini. Kilometri, znoj, hladnoca, umor, glad.
Amerika poludila. Amerika je odavno luda, ali ovo nocas…
Polovica zaposlenih u starackim domovima i bolnicama, protiv cijepljenja. Dobar dio razmislja kao i ja. Polako i pricekajmo da saznamo nesto vise o cijepivu. Iza mene su desetci cijepiva za sve moguce groznice, tetanuse, hepatitise, paralize, tuberkoloze…
Jedno cijepivo vise manje, ne znaci nista posebno u zivotu, ali… Polako, ako se cekalo devet, moze jos par mjeseci vise.
Njemacka televizija pokazuje prilog kako neki Marko i Ante (Cavlovic) skupljaju pomoc za Baniju. Moram priznati da tako nesto degutantno, neukusno i bez stila, nisam vidio ni medju Arapima. Apsolutno jadne, prejadne slike, sto se sve skuplja i sto se salje u Hrvatsku. Kao da smo Crna Afrika. I jos malo vise crnja.
Po prvi put anticiklona se zove Danica a ciklona koja nam je donijela dobru hladnocu nosi ime Ahmet. Netko se u meteoroloskom sjetio da su i Ahmet i Danica, a ne samo Hainz i Ricarda, zitelji Republike Njemacke…
Za rucak imam varivo od povrca, medju kojim je najvise bundeve, i kuhanog lososa. Desert jogurt i kivi, a pije se caj od mente.
Izvolite za stol.
Lijep pozdrav