Sven Adam Ewin
U sveto doba ljubavi nepoznate,
Bila si proza. Bila si poezija.
Dvorište… Kuća… Sve je sličilo na te.
Jablan. Kobila. Cesta. Raonik. Zmija.
.
Bio sam seljak. Sačinjen sav od kletve.
A ti si bila upravo sišla s neba.
Moja bedra rekoše: vrijeme je sjetve!
Orat ću četiri brazde, ako treba.
Bio sam proklet u ono doba sveto.
Sad sam u šumi. Živim sa divljim psima.
Plesala sa mnom samo jedno si ljeto
(Je li to bješe naslov nekoga filma?)
Gdje si? Zašto te nema? Tko mi te uze?
Imanju svojem tužnom ponekad svratim.
Stopama tvojim prosipam pasje suze
Pa se opet (med svoje) u šumu vratim
