piše: Stjepan Poljaković
Podvinje/ Krstopuće, jedan skoro zaboravljeni izraz u šokaca, označava raskršće, raskrižje. Sve ono što se događalo u zadnjih osam dana meni govori da smo na raskršću.
Odakle krenuti?
Naš Pater Albert je sa raskršća u Podvinju otputovao u svoju domovinu.
Mi smo poslije mise izašli na izbore čiji rezultati pokazuju da smo kao nacija stigli na krstopuće.
Poznato je da dva velika crno ili crvena tabora imaju svoju glasačku vojsku. Uzmimo za prosjek da na izbore izlazi oko 50% stanovništva od kojih 40-ak posto njih glasa za ove dvije opcije, ostatak glasova odpada na neke treće. Ovaj puta se između njih stvorio MOST, pokret znakovita imena, preko tristo i kusur tisuća glasača poželjelo je svojim glasom premostiti posvađane frakcije i povjesničarima prepustiti rasprave o partizanima i ustašama.
Statistika kaže da je velika većina Hrvata pred drugi svjetski rat podržavala HSS kao stranku i politički smjer Radića, Mačeka. Partizani i ustaše su bili u manjini ali su svojim radikalizmom nadglasali i nadjačali onaj miroljubivi dio naroda.
Među te miroljubive možemo uvrstiti i Josipa Lakušića, umjetničkog imena Joza Bebrinski. Pučki pjesnik sa šokačkih oranica izdao je drugu zbirku pjesama „Krilo slavonsko“.
Drugu po redu promociju priredio je u gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu. Na prvoj nisam bio zbog vrućine i on mi je to u maniri pravog šolje zapamtio. Nedavno mi je poslao pozivnicu s napomenom ispod: „Valjda ti sada neće biti vrućina“.
Nije mi bila vrućina, osjetio sam tek onu toplinu oko srca koju osjećate kada slušate o onome što ste voljeli i još volite i što je u mnogome odredilo vaš život.
Joza je domoljub, patriota, dragovoljac Domovinskog rata koji je bio u sastavu 3 bojne Brođana COBRE u sastavu 3 Gardijsko-motorističke brigade Osijek.
Kao pučki pjesnik na raskršću između zaborava, propasti i nesigurne budućnosti, svjedoči zaboravu na stare vrednote koje su krasile naša sela. Svjedok je moralne degradacije i devastacije onog dijela zemlje koji je svojim urodom hranio ostatak domovine. To se zaboravlja.
Zaboravlja se koliko je Slavonija dala i u domovinskom ratu.
Protiv svih tih zaborava, nevolja i prijetnji, Joza diže svoje pero, svoj glas. Može nam se sviđati ili ne sviđati stil i izbor tema ali nitko mu ne može oduzeti pravo da u svoje ime i ime svojih suboraca, zemljaka, progovori o onome za što se nekada borio puškom a danas plugom i perom. Osobno cijenim njegovu autentičnost, to je što je i tu je gdje je, kom pravo ili krivo, svoj je na svome.
A svoji na svome dugo nisu svi narodi sa Bliskog istoka. I oni u velikom valu prolaze krstopuća i granice stare Europe bježeći od rata u svjetliju budućnost. Ekstremni dijelovi njihovih naroda odlučili su plamen rata s Bliskog istoka prenijeti na tlo Europe.
U isto vrijeme dok im ta Europa zbrinjava zemljake oni bombama napadaju one miroljubljive i ratu nesklone građane. Masakr u Parizu, gradu svjetlosti, koljevci republikanstva i demokoracije, mode, dekadencije, odjeknuo je kao napad na sve ono što je Europljanima drago.
Nitko ne zna što nas čeka i ja se držim one Biblijske: „Svakome je danu dosta zla svoga“.
Za kraj, umjesto gastala, peptorana i ostalih pomagača za probavu ovoga teksta, serviram vam jednu pjesmu našeg Joze, znakovita naslova.
NADAM SE
Još se NADAM
sve me čeka
kad se vratim iz daleka…
I drumovi i sokaci,
rodna polja i šumarci,
livadice i komarci,
miris sina pokošena,
duga kosa raspletena,
u večeri milovanja,
kraj taraba ljubakanja.
Još se NADAM da je tako
i ne dam se, al’ bi’ plak’o.
Pa se sitim vedrih lica
iz mladosti svih igrica,
i firiza, i šmijuca,
i trčanja po ledina,
svakojaki vragolija.
Ljubikola i žmirenja
čestih svađa i mirenja,
dječjeg plača i veselja
iz mladosti lipih želja.
Mislima se svojim predam,
idem dalje još se ne dam,
al’ u čudu još si gledam
što je život učinio,
selo moje prominio.
Joza Bebrinski.