PUTOPISNA AVANTURA
piše: Đurđica Garvanović-Porobija
/Na putovanju Frankfurt – Zagreb – Frankfurt, 20. do 25. svibnja 2024./
Ako mislite da na toj putnoj ruti nema iznenađenja, pročitajte moj putopis i promijenit ćete mišljenje.
Ovo nije pjesma i ja nisam više ili manje konstrukt izgrađen prema logici poetskog kazivanja, već glavom fizičko biće s putovnicom RH i prebivalištem u jednom njemačkom selu.
Na toj sam se relaciji vozila osobnim automobilom, zrakoplovom, vlakom i autobusom. I gotovo je uvijek bilo iznenađenja. Sad sam odlučila ovog proljeća putovati vlakom kao po mom sudu najboljoj varijanti, iako je nažalost ukinuta izravna linija Frankfurt – Zagreb i Zagreb – Frankfurt pa se mora presjesti.
Prvi dio putovanja: Frankfurt – Stuttgart
Tog je dana bila gužva na Glavnom kolodvoru u Frankfurtu. Ne osjećate se osamljeno. Ljudi svih boja i jezika prolaze oko vas i uza vas sugerirajući kako smo svi mi sa zemaljskog planeta zacijelo putnici. Sjela sam na klupu na peronu 7, gdje je trebao doći vlak za Stuttgart. I stigao je s malo zakašnjenja. Imala sam šest minuta vremena za ukrcaj s mojom ljubičastom putnom torbom na kotačiće, teškom kao da nosim kamenje, iako sam probrala samo neophodne predmete.
Vlak je dojurio s nešto prašine na sebi, s aureolom daljine i nepoznatih, udaljenih predjela. Skupina kondukterki koje će se priključiti vlaku stajala je uz vlak i ja sam ih za svaki slučaj, iako je i na vlaku i na peronu jasno stajalo da vlak ide za Stuttgart i dalje, upitala: „Je li to vlak za Stuttgart?“ „Da, da, za Stuttgart“, odgovorile su uglas i nasmiješile se.
Ušla sam u vlak uz vježbu snage podižući ljubičastu torbu i zauzela ugodno mjesto. Nije bila gužva u vlaku i bilo je uredno. Razglas je funkcionirao i sve se činilo u redu. Usto je i elektronički ekran jasno reflektirao potrebne informacije. Vlak je vozio brzo, ali se nije naginjao kao jedan nagibni kojim sam svojedobno putovala bojeći se da će iskočiti iz tračnica pri brzini od 300 km na sat. Sad je sve izgledalo idealno. Došla je kondukterka, pregledala moju voznu kartu i štoviše probušila je i time me vratila u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Nasmiješila se i otišla bez riječi.
Prošli smo kraj Mannheima, sveučilišnog grada, u kojemu ima značajan broj Hrvata. I bilo je sve u redu. Uskoro, nakon sat i nešto, na informativnom se ekranu pojavio i Stuttgart, uz napomenu putnicima da izlazimo na lijevu stranu. I činilo se sve u redu, no vlak je jurio dalje iako je vrijeme za izlaz isteklo. Nije bilo nikakve informacije s razglasa. Moja kći je pratila kretanje mog vlaka i nazvala me uzbuđeno i rekla: „Tvoj je vlak upravo prošao kroz Stuttgart i nije se zaustavio.“
Tada se pojavilo i crvenim slovima ispisano ime Stuttgart na ekranu te uputa s razglasa da putnici za Stuttgart trebaju izaći na sljedećem kolodvoru te prijeći na vlak podzemne željeznice kojim ćemo stići u Stuttgart mi kojima je Stuttgart bio cilj putovanja. Izašla sam iz vlaka i pojurila s ostalim nesretnicima stepeništem u pothodnik pa gore opet stepenicama na peron noseći torbu s kamenjem i uspjela u posljednjem trenutku uskočiti u vlak podzemne željeznice koji je vozio nadzemnim kolosijecima i tek se spustio u tamu podzemlja kad smo ušli u Stuttgart.
Izašla sam na donjem dijelu Glavnog kolodvora u Stuttgartu i krenula u nadzemni dio strmim stubištem – pokretnih stepenica niti lifta nema. Tada se našao neki mladić i ponudio mi pomoć, što me je raznježilo. Anđeo ili samo empatično i suosjećajno ljudsko biće? Najposlije sam se našla gore, u prostoru u kojemu su bili obilježeni brojni izlazi na razne strane. Pitala sam nekog čovjeka zna li gdje je izlaz na 15. peron, ali on je u buci razumio da tražim 15 eura za vlak. I dok ih je tražio po novčaniku, krv mi je udarila u lice i s gnušanjem sam unatoč toj velikodušnosti otrčala dalje te upitala jednu gospođu zna li ona gdje je izlaz na 15. peron. Ona me je lijepo uputila, ali budući da su se tu baš izvodili radovi, moralo se ići nekim podzemnim hodnikom oko dva kilometra do tog i ostalih nadzemnih perona.
Hodajući u rijeci s ostalim putnicima bojala sam se da neću stići na vlak za Zagreb. Sva uspaničena uzela sam mobitel da provjerim koliko imam još minuta i vidjela da imam još desetak minuta i tako uskoro stigla na peron 15. Problem je nastao kad sam vidjela da tamo ne stoji još nijedan vlak. Onda se pojavila obavijest da dolazi vlak za Veneciju i polazi u isto vrijeme kad je predviđen i polazak vlaka za Zagreb.
Nazvala sam kćer i ona mi je pogledala na obavijestima i vidjela da na isti peron dolazi vlak za Veneciju, vlak za Budimpeštu, vlak za Rijeku i vlak za Zagreb i da svi polaze u isto vrijeme. Bilo je to stresno. I onda se vlak i pojavio – vlak za Veneciju. Stao je i bio je vrlo dug. Čula sam da govore talijanski, a onda me je intuicija povela dalje i pitala sam konduktere gdje je vlak za Zagreb. Tada sam shvatila… Bio je to jedan vlak, samo su vagoni bili različiti.
Našla sam svoj vagon u kojemu je osoblje govorilo čak hrvatskim jezikom. Noćni vagoni za Zagreb s ležajima. Tako je vožnja od Frankfurta do Stuttgarta koja je trebala biti jednostavna, bila složena. No, dala mi je osjećaj da itekako mogu preskakati prepone.