Jelena Stanojčić
Odlomio se dan, ostao u tračnicama kaosa,
Izlomljenih i porušenih stabala, po tlu razbacanih
Zelenih grana, lišća, plastičnih boca, žbuke
I smeća iz kontejnera koje je na tren dobilo krila
I razletjelo se na sve strane, poput očerupanih pokislih ptica.
Gradski šahtovi klokotali su i stenjali dok se u njih
Slijevala masa prljave vode koju nisu mogli progutati, pa se
Mutno i lijeno razlijevala po cestama.
Sunce je začas obasjalo nered, a po vodi su gazili ljudi koji je
Nisu mogli zaobići pitajući u nevjerici jedni druge je li
Moguće da je ono što je tutnjalo petnaestak minuta
Ovako prerušilo grad, napravilo od njega neurednog
Prljavca, razbarušenog i ranjenog, procvalih krovova
i iščupanih stabala koja su kao ranjeni divovi
pokazivala svoja bosa stopala.
Tako nam i treba, govorili su, uništavamo prirodu
Pa nam se vraća.
Sve manje smo začuđeni proljeću za Božić i snijegu u svibnju.
Klize tektonske ploče, tutnje ratovi kao kancerogeni tumori,
Ruše se snovi o domu…
Kiša sve češće izostaje ili pada prekomjerno.
Ponekad poprimi oblik ledenih kuglica pa uništi usjeve.
Priroda se buni i opominje da ona ima svoje zakone
I da svijet može učiniti posve drugačijim, novim, još neviđenim.
Poslije neki ljudi nijemo zbrajaju štetu, neki zašute,
Neki glasno protestiraju, neki za okruglim stolovima
Uprazno vode rasprave o klimatskim promjenama.
A neki napišu pjesmu.
Kao da pjesma može nešto promijeniti!?