Zapis iz dalekog Laosa
piše: Milan Rajšić
U zoru me ne vode pred streljački stroj, kako to pjeva pokojni Arsen. U zoru nas budi Phak Pasason Pativat Lao.
Preko preglasnog razglasa, širom provincijalnog gradića, od ranog jutra odzvanjaju govori drugova i drugarica i ori se glasno: “...da nam živi živi rad…“
Skladno, svečano, službeno, ukusno i uredno obučeni drugarice i drugovi, a narocito drugarice u tradicionalnim svilenim suknjama, zauzimaju mjesta u nekom od brojnih restorana i započinju dan s bogatom, ukusnom juhom, bila ona s piletinom, govedinom ili s komadićima svinjetine.
Ne živi čovjek samo od komunističke ideologije, lijepo kaže biblijski tekst, treba nešto dobro i pojesti.
Sabai dii ton sao! tresti sa ogromnih zvucnika.
Dobro jutro radni narode Demokratske Narodne Republike Laos!
Sabai dii ton sao, Anuša, Marija i Milane!
Nama je to ovih dana, egzotika i užitak, a za šest i pol milijuna ljudi azijske države Laos, to je još od 1955. godine, neizbježna komunistička svakodnevica. Ništa lošija od one druge, kapitalističke, ali ne blješti i ne svjetluca tako romantično, demokratski, prepuna raznoraznih sloboda.
Rano ujutro dok Partija budi svoje štovatelje, branitelje, radnike, domaćice, đake, stotine i stotine malih motorića promiču po katastofalno lošim cestama prepunih rupa.
Ili su to možda rupe s malo asfalta.
Unisona melodija, zvuk Honda, Yamaha, Suzukia… pjeva modernu Internacionalu: “Motori svih vrsta na ovome svijetu, zabrujite, zarondajte, zasmrdite, zagadite našu Zemlju…”
Motorima djeca idu u školu, radnici na posao, seljak i na tržnicu, prevozi se sve i svašta, moguće i nemoguće, viđeno i neviđeno.
Drugarice i drugovi voze se ogromnim luksuznim automobilima. Oni su svete krave i ne zagađuju prirodu.
Laos se vozi desnom stranom iako ide u lijevo, jednako kao i susjedi Kina i Vijetnam, dok kraljevina Tajland ide desno, a vozi se lijevo.
Na kućama i trgovinama, vijore se crvene zastave sa zutim srpom i čekićem.
Nedostaje zvjezda petokraka. Čega nema, bez toga se može.
Doručak u Laosu počinje obaveznom juhom, ali i egzotičnim voćem. Na tanjuru crveni komadići slatke lubenice, žute papaje, bijele pitahije, zeleni mango, banane su već viđena, svima poznata voćna klasika.
Komunistički svijet se budi u svim duginim bojama.
Živio komunizam! Živio Laos!
Ne živi komunizam samo od komunističkog Manifesta, već treba i kapital, a njega izmedju ostaloga ostvari i kroz turizam naš nasušni.
Tisuće turista potegnu do Luang Prabanga, Vientiana, Vangvieng…
Već na prvi pogled vide se tri različite skupine turista.
Dvije imaju kose oči, a treća svjetliju boju kože kao glavni znak prepoznavanja.
Jedni kosooki su malobrojni, ugodni, uvijek nasmijani, elegantni, mršavi, skladni, pristojni domaći ljudi.
Drugi kosooki, kojih ima “kao Rusa”, su preglasni, nit se smiju, nit se ljute, bez manira su i lijepog ponašanja, malo širi, malo okrugliji, misle samo na sebe i gosti su iz susjedne Kine.
Ostatak turista je u vremenu i prostoru izgubljeno, zabrinutih i uplašenih lica, dlakavih muških nogu u trofrtaljskim, transrodnim hlačama ili ženskih tijela prepunog celulita razgolićenog do maksimalnog maksimuma, prepotentni su jer imaju puno novaca i najčešće tetovirani. Oni dolaze iz bogatih europskih ili prekooceanskih zemalja. U svakom sluča pripadaju našoj kulturi i porijeklu.
Svima turistima je zajedničko da su sretni i oduševljeni viđenim, u prvom redu mirom koji visi u zraku i ljubaznim domaćim ljudima oko sebe.
Amerika i Švicarska, bit će zemlja proleterska!
Religija živi u Laosu punim plućima, usprkos komunizmu. Tisuće budističkih hramova, svetišta i samostana su širom zemlje, a najviše ih je u Luang Prabang, nekadašnjem kraljevskom gradu, danas laoskom duhovnom i religioznom centru. Na svijetu nema sličnog.
Svako jutro kod smjene noći i dana, stotine i tisuće muškaraca u starosti od sedam do sedamdesetisedam, bosonogo, glave izbrijane, zaogrnuti u komad narandžastog platna, prolaze ulicama grada i sakupljaju milodare vjernika.
Vrećice i torbice koje nose, obilno se pune svim i svačim, najčešće slatkišima, a posude od bambusovog drveta se brzo prepune rižom, dok brojne kip novcanice mijenjaju vlasnika.
‘Ko više daje više prima, i nek ne zna ljevica, što radi desnica (ruka)”.
Vrijeme je da se nešto pojede, a u Laosu nema što nema.
Nema toga Karapandže Steve ili još slavnijeg Bocuse Paul, koji bi nabrojali sve što im oči vide na klupama prodavača i stolovima tisuća improviziranih restorana i restorančića, a što završi u želudcima gladnih, pa bili oni komunisti, kapitalisti, budisti, anarhisti…
U Laosu je riža neizostavna, tijesta ne nedostaje, povrća svih vrsta i podvrsta izobilje, a o mesu da se ne govori.
U Laosu se jede sve što ima noge, ali i jako puno toga što nema noge, što puzi, gmiže, pliva…
Jede se sve sto ima noge, sve osim stola i stolice!
Ono sto je prethodne noći pokušalo pretrčati preko dvorišta ili preletjeti, prodaje se rano ujutro uz cestu ili na egzotikama prebogatoj tržnici.
Svi smo mi čuli pricu o tome da je Isus s par riba i kruhova, nahranio tisuće gladnih, a milijuni i milijarde vjeruju, da to danas uspješno rade komunisti i ništa manje kapitalisti.
Rijetki pomisle da smo siti zahvaljujući tome sto imamo svojih deset prstiju.
U vjeri je spas, a istina u onom što vidimo.
Blago siromašnima duhom, njihovo je carstvo nebesko (i komunističko).
