Poezija koja me ne probudi, ne uznemiri, ne zapali, ne otvori u meni neku davno zatvorenu sobu ili barem neki sobičak, rijetko ostaje sa mnom.
piše: Lada Franić
S godinama sam shvatila da poeziju ne čitam kao kritičarka, ni kao profesorica pa čak ni kao autorica.
Čitam je kao netko tko od književnosti još uvijek očekuje događaj, onaj poznati uzlet.
Ne tražim u pjesmi samo vještinu, dopadljivost ili uredno posložene metafore. Ne zadovoljava me ni sama iskrenost ako nije prošla kroz najsitnije sito materinskoga jezika i postala jezična umjetnost.
Naime, svi patimo, svi nosimo svoje krvave rane, radosti, gubitke i lomove, no pjesma počinje ondje gdje osobno iskustvo pjesnika prestaje biti samo privatna ispovijest te postaje moje iskustvo i moje vlasništvo kao čitateljice.
Najviše me dodirnu i obuzmu pjesnici i pjesnikinje koji nemaju milosti prema sebi. Oni koji se ne štede, koji nemaju figu u džepu, ne skrivaju se iza hermetičnih rečeničnih konstrukcija kako bi ostavili dojam dubine.
Razočaram se kada se emocija, iskustvo omata u ‘celofan’ gomilom riječi, ukrašava ‘mašnicama’ ili npr. kada se iza neprozirnoga izraza skriva praznina. Volim autore koji iznesu gole emocije na dlanu: slabost, poraz, sreću, strast itd. potpuno ogoljene, ali umjetnički jezično oblikovane.
Takva poezija ne traži divljenje, ne glumi mudrost, ne računa na učinak. Ona vjeruje da je jezik dovoljno snažan da podnese i ljepotu i okrutnost života.
Upravo u tom spoju bespoštedne iskrenosti i jezične profinjenosti prepoznajem ono što me u poeziji najviše privlači.
Kada pročitam dobru pjesmu, osjetim to fizički, to intimno nazivam ‘poetski orgazam’:
naježim se od glave do pete. Tada znam da je poetska penetracija uspjela.
Evo, sjetih se sad popularne Kafkine misli kako knjiga mora biti sjekira koja razbija zamrznuto more u nama, za razliku od ove hladne metafore, ja izgaram u dobrom stihu.
Poezija koja me ne probudi, ne uznemiri, ne zapali, ne otvori u meni neku davno zatvorenu sobu ili barem neki sobičak, rijetko ostaje sa mnom.
Povremeno mi se dogodi da u nekim zbirkama poezije pronađem upravo ono što tražim. U njima prepoznajem hrabrost da se bude ranjiv bez samosažaljenja, dubinu iskustva bez poze i ljepotu hrvatskoga jezika koja nije sama sebi svrhom, nego nosi živu i istinitu ljudsku prisutnost. Takve pjesme ne zaboravljam, odn. ne zaboravljam sebe kako sam se osjećala čitajući ih.
One potvrđuju da poezija još uvijek može biti susret, potres i samoprepoznavanje.
Unatoč mnogim pročitanim knjigama i razočaranjima, još uvijek vjerujem da će se pojaviti stih koji će me ponovno zateći nespremnu.
Zbog te mogućnosti i dalje otvaram knjige.
Možda je upravo to moj najiskreniji dokaz ljubavi prema književnosti.