piše: Đurđa Vukelić Rožić
Putovali smo u posjet tetici Franki u Dadino rodno selo. Vozili smo se starim, poznatim cestama, komentirajući promjene koje su zadesile provinciju zadnjih desetljeća. Stali smo ispred hrđave kapije napuštenog čardaka koji se, poput kostura u kutu učionice biologije, držao u komadu na jedvite jade, drhtureći pred testom vremena.
Siva drvena građevina s crnim rupama umjesto prozorčića rasla je iz visoke trave. Ili, bolje rečeno, tonula je u korov i trnje. Po njoj su puzale grane vinove loze gurajući nekoliko ljubičastih grozdova prema biber-crijepu na krovu. S južne strane bršljan se spustio iz krošnje jabuke na izdisaju na planke građevine. Prisjetih se te starinske sorte jabuka. Stabla, ponekad visoka i po nekoliko katova, davala su puna kola ploda. Mirisne i slasne, te su jabučice zimovale u drvenim sanducima s pšenicom, mirisale ispod bora…
Oko čardaka ležale su odbačene kante i poneka drvena ladica, tkanina… Iz bunara rasli su grm kupine, nešto trave i mlado stablo breze. Uz njega nekada bijela plastična stolica dubila je na naslonu, njezine tri noge u zraku bile su poput začudnog putokaza. Ne komentiramo, snimamo svojim mobitelima, pitam se zašto. Na Dadinu licu obrnuto okrenut smajlić i tužne oči. Ne pitam. Možda ne želim znati priču.
Polako nastavljamo vožnju kroz selo. Samo poneka kuća odaje da je nastanjena. Da je zimsko doba, vijuge dima iz dimnjaka bile bi pokazatelj nastanjenosti. Nekada su dvorišta bila puna brojne peradi, na žicama za rublje sušila se brižno tkana i vezena posteljina, koperdeke, stolnjaci, ponos svake domaćice. Sada su ta dvorišta prekrivena debelim slojevima otpalog suhog lišća. Nakon kraće vožnje eto nas na parkiralištu ovećeg Doma kulture. Na njemu nekoliko natpisa: Kung-fu, Udruga umirovljenika, dva omanja prazna izloga nad kojima piše „Krojač” i na drugom „Postolar”. I „Trgovina”.
Dado je krenuo u dućan, slijedila sam ga okrhnutim betonskim stepenicama do terase gdje je bio ulaz u sve lokale. Primijetih da smo sami, nigdje ne vidjeh čovjeka. Uto, netko se prevezao biciklom po cesti i mahnuo nam u pozdrav. Odmahnem neznancu, vidjeh da ga Dado nije primijetio. U tamnoj prostoriji prodavaonice nad crnim podnim daskama, iza čovjeka u plavoj kuti brojne su metalne police do stropa s raznoraznim šarenim kutijama. I ljestve naslonjene na jednu od njih. Radnom pultu je nemoguće pogoditi originalnu boju. S moje desne strane dna su staklenki položenih vodoravno s ukošenim grlima, u njima bomboni i keksi na vaganje. Meni s lijeve strane rashladni je pult sa staklom i u njemu štruce salame, kolutovi jegera, lanac ružičasto-narančastih kobasica očito krcatih mljevenom crvenom paprikom i nekoliko povećih načetih sireva. Gledam Dadu i vidim dječačića u kratkim hlačicama. Prstom je pokazao na salamu:
Dado: “Molim Vas 10 deka tirolske i prerezanu žemlju.”
Trgovac: “A za Vas, gospođo?”
Gospođa: “Pa, može isto, nema problema.”
Trgovac: “Još nešto, gospodine?”
Dado: “Molim deset deka ovog sira.”
Prstom je tipkao po staklu pokazujući na neki sir. Ja sam odmahnula glavom, ne želeći ništa više. Razmišljala sam o imenu sira i proizvođaču i kako istraživački kupujemo sireve u marketu u svom kvartu, imamo preferencije, jasno. Biramo proizvođača, pazimo na datum proizvodnje, postotak masnoća…. Prije no što se premjestio pred staklenke sa slatkišima, Dado je zamolio trgovca da odreže kilogram tirolske u komadu i pola kilograma sira. Pokazao je prstom koji sir, blago udarivši po staklu. I kutiju „Zdenka“ topljenog sira. To zamotajte posebno, zamolio je strpljivog čovjeka u plavom. I dvije kutije Queen keksa molim.
Dado: “To je za teticu, nasmiješio mi se.”
Tada se Dado premjestio pred staklenke sa šarenim oblucima bombona.
Dado: “Molim deset deka punjenih lješnjak-bombona.”
Trgovac: “Još nešto?”
Dado: “Deset deka …”
Nisam slušala što Dado naručuje. Pratila sam onaj prst, pomalo drhtav, starog čovjeka koji usrdno pokazuje što silno želi. Mogla sam ga zamisliti metar i pol nižeg, širom otvorenih usta, kako se propinje na prste i trgovcu ili trgovkinji pruža nešto sitniša za bombone. Pa koliko segne… Možda od svakog po jedan.
Trgovac: “Da ih važem zajedno ili svaki posebno?”
Dado: “Može zajedno. I molim 20 dkg dimnjačara.”
Trgovac: “Da se lakše diše, eh.”
Dado: “Da.”
Trgovac: “Vi ste odavde, zar ne? Odaje Vas naglasak.”
Dado: “Da, ja sam jedini preostali iz moje obitelji, bilo nas je tri sina.”
Trgovac: “Da niste Vi gospon Horvat? Bio sam na sprovodu Vašeg oca i majke.”
Dado: “Upravo tako. Najmlađi Horvat.”
Trgovac: “Moj otac mi je pričao o vama, išli ste zajedno u školu, od 1. do 4. razreda svi zajedno u istoj učionici. I tri Horvata. Bili ste nestašni… Penjali se na voćke po selu i ubirali plodove…
Dado: “Djeca, bilo pa prošlo.”
Ispod oka pogledavao je mene.
Trgovac: “Ako je to sve…”
Odšetao je do blagajne, izračunao koliko Dado duguje. Ali, ne primaju kartice. Promatram supruga kako gleda u svoj novčanik, malo u svoje dlanove, stoji tamo bespomoćan. Bilo mi ga je žao. Žalosno je kako stari ožiljci ožive… Dakako da sam imala svoj tajni crni fond gotovine u torbici.
Kod tetice smo proveli otprilike dva sata, popili kavu i ćakulali o obitelji, slušali novosti o selu i potom otišli na groblje, položili cvijeće i zapalili lampaše, na nekoliko grobnica, pomolili se i potom odvezli u smjeru lokalnog, poznatog restorana, gdje smo prije mnogo godina slavili desetu godišnjicu braka s njegovom obitelji. Nakon večere, putem do kuće nismo prozborili ni jednu jedinu riječ.