piše: Stjepan Poljaković
U zadnjih godinu dvije imadoh prilike, potrebe, a u zadnjem slučaju bijah i zamoljen, napisati pismo podrške raznim prijateljima u raznim prigodama.
Ono što izgovorimo ostane zatrpano u moru drugih riječi, zapisano dulje traje i može se po potrebi, želji i prilici iznova čitati.
Dakle, pročitavši moje zadnje štivo na portalu dotična persona željela je da njoj ili o njoj složim slično štivo i da ga objavim.
Draga J.
U zadnjem komentaru na moj tekst poželjela si da i za tebe ili o tebi napišem nešto slično.
Imao sam vremena i potražih nadahnuće. Povod pisanju je tvoj rođendan. Izazov je, u moru riječi i gomili poruka koje očekuješ od drugih, biti originalan. Volim pozitivne izazove pa se latih „pera“ (tipkovnice).
Što da ti poželim a da ti zaista treba? Pomaže li ako kažem da ti želim što i sebi samome? To bi značilo da te volim koliko i sebe. A da li je tako? Recimo da držim do sebe, volim svoj obraz i savjest i ne želim se ogriješiti o tebe ( ni bilo koga, ali oni nisu u fokusu).
Želim ti sposobnost, svijest i hrabrost da vjerujući Spasitelju budeš slobodna, neopterećena, smirena i sigurna da ćeš dobiti ono što On smatra da ti treba u vremenu koje će on odrediti i u obliku za koji On bude smatrao da je za tebe najprikladniji.
„I ovo je pouzdanje koje imamo u njega:
ako što ištemo po volji njegovoj,
uslišava nas.
znamo li da nas uslišava
u svemu što ištemo,
znamo da već imamo
što smo od njega iskali.“ (! Ivanova 5.14,15).
Naglasak je na onom: ZNAMO DA VEĆ IMAMO.
Želim ti vjeru Abrahamovu, da hramove, kipove, propisane molitve zamijeniš ili nadopuniš pogledom u nebo ili dubinu svoje duše , da mogneš čuti, prepoznati i iznad svega cijeniti i slijediti glas Duha Svetoga kada ti se bude obraćao. Bog nije želio da mu ljudi zidaju hramove, da mu prinose žrtve radi reda i tradicije, ne želi da naše zajedništvo s njim bude tradicijom i običajima omeđeno ili propisano. Ne sudeći onom što imaš i što jesi, želim da kao i ja rasteš i otkrivaš i prepoznaješ nijanse i nivoe koje nam Svevišnji nudi ako i kad su nam najvažniji zapis Njegove riječi i glas Njegovog Duha.
Nekada nas poput Abrahama izvuče iz zone komfora i natjera nas da se za njega držimo golom i iskonskom vjerom, ta iskustva iz tih avantura nas zapravo izgrađuju i učvršćuju .Oboje možemo svjedočiti da nema osobe koja se Bogu iskreno molila a da ju on nije čuo, uslišio, odgovorio.
U svjetlu tih spoznaja i iskustava želim ti/nam dane ispunjene mirom. Želim ti/nam da sahranimo dio prošlosti i sjećanja koja nas obeshrabruju,osuđuju, da se usudimo vjerovati da nam je sve oprošteno i da nam je sve moguće u onome koji nam snagu daje.
Bude li prilike, želim nam vrijeme zajedništva u kojem ćemo se uvažavati i ohrabrivati. U kojem ćemo zaboraviti ljude, osobito one od čijeg spominjanja koristi nema.
Da, nije problem priznati da imamo interese, i da se družimo s ljudima iz interesa i koristi.
Onaj osnovni, najdublji interes kojeg se mnogi zbog svoga ponosa stide sastoji se u tome da ne budemo sami.
Misao koja mi se ovih dana kristalizirala a koju sam čuo u jednoj od propovjedi. Boga od naših okolnosti više zanima naša spremnost da mu služimo. Odlučimo li se na službu on će već složiti okolnosti. Želim da tebi/nama ne pomanjka želje da služimo Svevišnjem ma kakve okolnosti nas snašle.
I za prvo pismo tebi posvećeno dosta. Ne valja pretjerivati a opet; prilika je da ti nešto kažem, kad si to poželjela. (Negdje mi zvoni ono: pazi što želiš).
Do sljedećeg tipkanja ili druženja. Tvoj brat u Kristu.