Zlate se slavonska žitorodna polja – a gdje su ponositi žeteoci?
Piše: Ivica Vlašić
Žito kosim, zlatno klasje pada, na otkosu lipa snaša mlada…/ Dođi diko kad se žito žanje, kad se ore, ljubit se ne more…/ Oriovcu za te svuda zna se, Žetvene te svečanosti krase!
Oriše se tako bećarci šorovima oriovačkim ‘ve posljednje lipanjske nedilje i uđoše mi u uho, dok okružen gizdavim snašama i ponositim bećarima snimah programe još jednog u nizu šokačkih tandrbala, ‘vog puta Žetvenih svečanosti, petnajstih po redu u dičnome Oriovcu. Eto, tom lipom folklornom manifestacijom koju organiziraju članice i članovi oriovačkog KUD-a Luka Ilić Oriovčanin daje se svima na znanje i ravnanje: žetva u žitorodnim slavonskim poljima more otpočet’ i zlatno klasje more na vršidbu!
A, kako se to nekoć vršilo, zanimalo me, pa odgovore potražih kod starijih „mladića“ i „divojaka“ koji se još sjećaju drevnih slavonskih običaja žetve pšenice i vršidbe žita. I tako se upustih u divane s dvi’ rumene snaše iz Strizivojne u Đakovštini – Slavica Gašpar i Anica Budrovac, a one će ti meni ni pet ni šest odma po bećarcu: „Žito kosim rubina mi znojna, najljepše je selo Strizivojna!“ Mislim si, vidi ti njih, već pozivaju na Martinje u Strizivojnu (kirvaj nap.a). Pivale bi snaše i dalje, da ih neuozbiljih pitanjem: pa de mi divanite, kako se nekad u vašem selu želo žito?
„Eeee, sinko, u ‘no vrime ni’ bilo kombajna i modernih strojeva k’o danas, žito se kosilo ručno, kosama, već u cik zore, vezalo rukama u snopove i krstove, i želo uz pomoć treša i levatora. Teška rabota je bila, ali pjesma je veselih žeteoca orila slavonskim poljima. Ustajalo bi se rano, još zamraka, oko četiri sata, da se stigne namirit marva u dvoru, otkovat srpove i kose i navezat uzica za snoplje, pripremit sve za ić’ na njivu, jer nema kući dovečeri. Muški bi se okupili, rodbina i komšije i s kosama na ramenima krenuli u polje, a žene sa srpovima bi za njima rukovetale, ili sterale uzice koje će trebat za vezanje snopova i krstova. Pomagale smo muškima u svemu, i pripremale im froštuk. U okruglu „veškorpu“ bi natrpali kobasice, kulina, šunke, sira, vina i rakije i nosile za njima u polje…“ veli snaša Slavica i dodaje da – ako bi se tko pit’o – rakija, na’ domaća šlji’ovica bolje je utaživala žeđ nego voda. “Za ručak bismo skuvale paprikaš, gulaš, nješta kašikom da se žeteoci dobro okrijepe, a jeli bi u polju, u debeloj ladovini pod orahom“, nastavlja snaš’ Slavica.
Prekide ju njezina druga Anica i pojašnjava mi kako su i djeca itekako pomagala u pletenju uzica. „Te su se uzice od raži plele, đeca su većinom išla sterat uzice, e onda dok muški kose, žene rukovežu, đeca bacaje uzice, a koj’ jači sveže snopove i ondak se snaša i slaže u krst dva po dva snopa jedan na drugi i jedan na vr’, to se zvalo u devetku. Dvi devetke, to je bio jedan krst. Ali, bez žena ništa, one su bile glavne. Kad je žetva gotova, kosu zakite vincem žita, srp isto na ruku i ondak se ide na večeru, i sve prati šokačka pisma i sviraje tamburaši. Za nekoliko dana, u snopove ukršteno žito nosi se u dvor, slaže se na kamaru i onda dojdu levator i treš i vrši se klasje…dok jedan skuplja žito u jutene vreče, drugi odvaja pljevu, đeca skaču po slami… i eto tako, bilo je sve lipše nego sad, prirodno, zdravo, možda je bilo teško, ali svi smo bili veseli, sretni i zadovoljni…“
Nestašne snaše iz Strizovojne slikovito su mi opisale i trenutke odmora u ‘ladovini. „Jooooj, bilo je svega, bećarilo se i ofiralo itekako. Divojke i žene se spreme u radnu rubinu, a bilo vruće, pa se malo morale razladit, pa su ‘vako, podizale krilca, a to vidili neki momci i samo škicali koja ima bile noge…u debelom ladu i iza plasta sijena ondak bi se sakrivali i valjuškali, ma ni’za divanit…“, zbori mi snaša Slavica.
Tako znači, i u ‘no vrime se radilo svašta. A danas se naše bake čudom čude i „nu sramote“ dobacuju kad vide da se dvoje mladih ljube na sokaku il na klupčici… jer, kao, ni to bilo tako javno u nji’ovo doba…
“A u današnje doba, bar što se žetve tiče, nije to više tako ni teško, a ni veselo. Bučni kombajni i strojevi zamijenili su srpove i kose, a umjesto šokačke pisme i veseloga duha, sad muzika trešti s mobitela i poslovi se dogovaraju preko fejsa. Velika je to razlika, mislim da se to vidi i znade, ova moderna tehnologija donijela nam je sve ono što mi u folkloru zapravo i ne želimo, a sigurno ne želimo da mladi zaborave kako su njihovi stari nekad želi žito“, veli Mirko Damjanović, voditelj nekoliko folklornih skupina (Strizivojna, Stari Perkovci, Novi Grad…) čiji članice i članovi čuvaju od zaborava drevne slavonske običaje i baštinu naših predaka.
Jedan od čuvara tradicije – bać’ Antun Vuković iz Novog Grada, član KUD-a Berislavić, sjeća se kako je sa svojim roditeljima, kao dječačić išao na njivu i vez’o uzice za snoplje. „Kad bi došli upolje, još za rana, pričekali smo da se malo rosa digne i sunce fino upekne i klasje osuši. I kad krenu kosci, za njima su išle žene i kupile klasje, za njima pak baja veže u snoplje, uvečer se sve lipo snaša, dojdemo kući umorni ali veseli, i još podojimo krave i naranimo marvu…i eto tako je to bilo“, veli čika Tunja.
I, kako sad mladim generacijama to prenijet i dokazat im da je to tako bilo bolje – upitah. „E, pa kad im ja to tako divanim kod sad tebi, onda se oni čude: ‘jeeel, čika Tunja, jel to moguće da je to tako bilo?’ Ali, njeki od njia ‘oće i shvatit, njekog interesira više, njekog manje, al dobro je da znaje“.
I tako se ja nadivanih sa snašama iz Strizivojne i baćama iz Novog Grada, a da gotovo i ne primijetih svu raskoš i ljepotu stoljetnoga narodnog ruha, za ovu prigodu žetve, radne rubine. Pa si mislim, kako im nije bilo vruće u svemu tome? I onda još i ta teška hrana, šunke i kulina. rakije i vina? Nije li to sve opasno za tlak? “Ni’ ondak bilo tlaka? Ajde, kaki tlak? Bilo je posla da nisi im’o vrimena ni glave dić’ a kamoli bolovat. Radilo se, puno se radilo. Zato je svit bio i zdraviji i normalniji“, uglas mi odgovaraše rumene snaše, i pitaju na koncu – „a kad će to bit na televizije“?
Ostadoh još poslije ovih srdačnih i životnih divana u društvu kolega novinara. Vridilo je pogledat bogat folklorni program gostujućih kulturno umjetničkih društava koji su pristigli iz Strizivojne, Velimirovca, Košutarice, Petrijevaca, Cernika, Novog Grada, bosanske Posavine; Brodskog Stupnika i Slavonskog Kobaša a posebno su me izvedbom spleta bunjevačkih plesova oduševili mlade Hrvatice i Hrvati Bunjevci iz Subotice, okupljeni u Hrvatski kulturni centar „Bunjevačko kolo“.
Citirat ću namjesto zaključka mladu pročelnicu iz Brodsko posavske županije Klaru Šćuku koja je znakovito poručila: nije ovo u Oriovcu bila samo pjesma i ples, ovo je istinsko i pravo domoljublje, jer ako znamo koji su nam korijeni i što je to izvorno naše, uvijek ćemo moći poštivati i tuđe.