PRIČA O MIKIJU

Kaj god!
piše: Ivek Milčec
Gotovo svake godine, početak školskih ferija i godišnjih odmora iziskuje puno strpljenja, kalkuliranja i novčanih akrobacija kak u ovoj besparici provesti s djecom tjedan ili dva na jednoj od mnogih jadranskih plaža a da se pritom izbjegnu dugovi ili, nedaj Bože, kamatarski krediti.
Zna se dogoditi da, kad je već sve isplanirano i izbrojen svaki novčić,i znenada sve padne u vodu jer nam je netko bližnji obolio pa, umjesto ležanja na vrućem pijesku, moramo zaboraviti pjesmu cvrčka, lignje na žaru i mrzlu žuju! Kaj god!
Prije deset godina, dok smo još radili i živjeli u Berlinu, dogodilo nam se nešto slično pa smo umjesto dugo planiranog putovanja morali sve to prolongirati za neki kasniji termin kojega, zbog objektivnih razloga, nismo još uvijek realizirali. Evo te naše priče.

Mjesecima sam, tada još radeći u Berlinu, planirao kako i gdje provesti godišnji odmor. Bila mi je želja, jasno sa ženom, proputovati južnu Francusku i Portugal pa usput hodočastiti u Lurd i Fatimu. Nagla bolest jednoga člana naše obitelji (živi u Münchenu), bacila je u vodu sve naše želje i planove pa se, umjesto južne Europe, nađosmo u bavarskoj prijestolnici.

Kao i svi njemački gradovi, tako i München ima veliki broj strane radne snage među kojima hrvatski radnici i iseljenici zauzimaju vidno mjesto pa nije ništa čudno kaj se na svakome koraku može čuti “lijepi naš hrvatski”.
Kak volim promatrati ljude poslušal sam prijateljev savjet… “ako baš želiš promatrati naše ljude,onda pođi na Glavni kolodvor koji je bio i jest veliko sastajalište našeg, iseljenog svijeta”. Tako sam jednoga dana stao pored kioska na kojem se prodaju novine iz gotovo čitavoga svijeta i vidio mnoge sunarodnjake kak kupuju “Večernjak”, “Slobodnu”, “Hrvatsko slovo”, “Globus” i mnoge druge tiskovine.
Da ne bi stajao na istome mjestu (i postao sumnjiv redarstvu) počeo sam šetati kolodvorom i radoznalo promatrati svijet oko mene. Najednom mi privuče pozornost nekakva vika i galama i ja se približim grupi naših ljudi koja se smijala i vikala: “Evo ga!Evo našeg Mikija!”
Nisam shvatil o čemu se tu zapravo radi, ali došavši bliže vidio sam da se grupa okupila oko čovjeka koji je sjedio na hladnom, kamenom podu kolodvorske čekaonice. Bio je zapušten i neuredan a pod rukom imao je lijepu i dosta skupu violinu.
“Tko je to?” upitah jednoga u grupi. “To ti je, rođo, violinist Miki koji svira i zabavlja sve živo na ovome kolodvoru a za nagradu ljudi mu bace po koji novčić”. Kad je Miki zasvirao odmah mi je bilo jasno da tak može svirati samo istinski majstor.
Nakon nekoliko odsviranih klasika i valcera grupa ljudi se polako raziđe i svirač ostade sam. Dok sam iz novčanika vadio novčanicu upita me Miki da li sam stranac u Münchenu na što mu odgovorih da ne živim ovdje i da sam u posjeti rodbini. Bilo mi ga žao pa ga pozvah na ručak u obližnju pivnicu. Nakon ukusnog i obilnog jela, pijuckajući crno vino, počne Miki pripovijedati svoju životnu priču.

“Početkom 70-tih godina prošloga stoljeća, uputil se moj otac na rad u Njemačku, točnije u München.Kad sam nakon svršene srednje glazbene škole namjeraval studirati na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji bilo mi je rečeno da se ne mogu upisati jer mi je otac simpatizer  ustaške emigracije u Njemačkoj. Budući su moji roditelji bili razvedeni, nije mi ništa drugo preostalo nego otići k ocu. Bila je to za mene velika promjena …i sami znate kak je teško bez Zagreba, Zrinjevca,Tuškanca, Maksimira i Dinama. Ali, dalje se nije moglo, prionuo sam učenju njemačkoga jezika kojeg sam brzo naučio pa sam bez problema pratio predavanja na fakultetu. Otac je dobro zarađivao i imao sam sve što mi je bilo potrebno. Kad sam na trećoj godini glazbenog studija priredio nekoliko koncerata za violinu dobil sam mnogo pohvala i priznanja koja su mi omogućila ulazak u tzv. “studentsko visoko društvo” o kojem sanja svaki drugi student.
I tak sam, ulaskom u “elitno visoko društvo”, nakon mnogih burnih noći,nafiksan heroinom i marihuanom, po danu spaval a po noći sviral razmaženim i bogatim “vječnim” studentima koji mi za napojnicu davaše-opojnu drogu! Kad je otac saznal kaj se s menom zbiva bilo je već kasno. S vremenom postal sam nezanimljiv “visokome društvu” jer nisam mogel pratiti njihov tempo pa mi je Glavni kolodvor postal “koncertna dvorana”u kojoj sam sviral a za dobiveni novac kupoval jeftiniju drogu. U nemogućnosti da zaradim dovoljno za nabavku meni tak potrebne droge, počel sam krasti a ukradenu robu prodavati na kolodvoru.
Kupac jednog ukradenog foto-aparata bil je policajac u civilu pa sam uhićen i osuđen na dvije godine zatvora s obveznim liječenjem od droge. U međuvremenu me se otac odrekao pa sam se, nakon izdržane kazne zatvora, bio prisiljen vratiti violini i kolodvoru. Drogu ne uzimam, potpuno sam izliječen, ali za nastavak studija je prekasno jer je droga ostavila predubok trag u meni i na meni”.

Evo, umjesto južne Francuske i Portugala u Münchenu upoznah nesretnog, mladog čovjeka koji je postao žrtva droge, najopasnijeg poroka današnjice. Ako vam se ikad pruži prilika da upoznate sličnog “violinistu”, znajte da je on žrtva globalizacije, vremena i prostora, ali isto tako da je on dio našega, hrvatskog naroda koji luta i traži samoga sebe po bespućima ovoga, nemirnoga svijeta.