NE BU SE PREHITILO

KAJ GOD!
piše: Ivek Milčec
Gotovo svakodnevno u Zagrebu susretnem naše ljude, poznanike iz Berlina, kak unucima na njemačkome jeziku objašnjavaju tko je konjanik na glavnome zagrebačkom trgu ili zakaj je najvekša gradska tržnica Dolac smještena u srcu hrvatske metropole.
Sa svakim od njih porazgovaram i postavim neizbježno pitanje… “kada ćete se za stalno vratiti u domovinu?” Obično se to pitanje prečuje a odgovor, ako ga uopće dobijem, je neodređen ili nedorečen.
Znači, ništa od masovnog povratka naših, kak im se u propaloj državi tepalo, “radnika na privremenom radu u inozemstvu”. Ništa od njihovih milijardi dolara, eura, franaka, pesosa… na koje su hrvatske vlasti računale i maštale o velikim iseljeničkim ulaganjima u naše gospodarstvo.
Zašto se to nije ostvarilo pisal bum nekom drugom prilikom pa sada mogu samo reći da su neki uložili svu svoju ušteđevinu u npr. Gluminu banku pa odnijeli “gaće na štapu”. Ali, vratimo se mi na na gore spomenute susrete s berlinskim poznanicima koji svoj kratki boravak u Zagrebu pokušavaju iskoristiti za upoznavanje hrvatske metropole.
Jednog jutra, ispijajući prvu kavicu u omiljenom kaffe-baru K&K na početku Jurišićeve, opazih poznato lice pajdaša Lujeka koji ima navadu da svake godine provede tri puta po dva tjedna u rodnom Samoboru. Ljepše je, znao je reči, osjetiti čari rodne grude triput nego samo jedanput pa zato svoj godišnji odmor gotovo uvijek isplanira da bude što češće doma.
Budući se već godinama nismo vidjeli nakon srdačnog pozdrava reče mi da ćemo kavicu popiti drugom prilikom, da brzo mora nekaj obaviti a osim toga ima dosta posla u vinogradu i oko kuće. Kaj god! Nije mi drugo preostalo nego da vam ispričam priču o dobričini Ljudevitu kojeg su svi skraćeno zvali Lujek i rekli da tak marljivih ljudi danas ima malo i da je to rijetka poštenjačina staroga kova.
Lujek i njegva žena Roža imaju dvije kćeri, obje udane, ali mlađa je ostala kod kuće i trebala je, kad za to dođe vrijeme, njegovati i dohraniti stare roditelje.
Dobro zamišljeno, ali kak sada zgleda-teško provedivo. Naime, priča se da su se Lujek i Roža počeli zbog kćerke Ivančice i zeta Mateka sve više svađati jer je mladi bračni par bez posla koji, navodno, traže a mole Boga da ga ne nađu!
Kad je svojedobno Lujek dao pristanak da primi nakon svadbe zeta u kuću trokatnicu, učinilo mu se da je napravil pravu stvar i da je riješil sve dvojbe o tomu što će biti s njima kad ostare. Zet je bil naočit mlad čovjek koji je izgledom obećavao mnogo pa je Lujek bil siguran da ima sve predispozicije za uspješno vođenje njegova velikog imanja.
Starija se kći dobro udala, ima vrijedna muža te su se zakratko vremena obogatili trgujući kožnom galanterijom. Ispočetka je sve izgledalo dobro: Matek i Ivančica radili su u obližnjoj tvornici čarapa, a u slobodno vrijeme obrađivali plodne njive. Idila je bila kratka vijeka jer su oboje dobili otkaz i ostali bez sredstava za život.
Roditeljima bi žao mladoga para pa odlučiše materijalno ih pomagati dok ne nađu novo zaposlenje. Na povremene upite ima li nade za posao, spremno su odgovarali da ga traže, ali ga nikako ne mogu naći. Jedan od razloga kako rekoše  jest i taj kaj roditelji rade u Njemačkoj pa im na burzi poručuju da nek se roditelji brinu o svojoj djeci.
Zna Lujek da je teško naći posel, ali zna i to da se može obrađivati zemlja i da se plodovi te zemlje mogu dobro prodati. Na svoju veliku žalost, opazio je da su kćer i zet izgubili volju za obrađivanje zemlje i da tamo gdje su  dobro rasli krumpir i ostalo povrće sada “uspijeva” korov i grmlje.
Vrijedni Lujek ponosio se svojim vinogradom, koji je  odlično rodio i davao prvoklasnu kapljicu. I upravo zbog trsja je počela svađa između njega i žene. Naime, predbacivao je ženi Roži da tolerira kćerkinu i zetovu lijenost te da ih potajno novčano pomaže, umjesto da ih tjera da se prime posla. Nesporazumi i svađe dostigle su prošlog ljeta svoj vrhunac kad je Lujek u svome podrumu našel otvorenu bačvu koju je žedni zet Matek potpuno ispraznio pravdajući se toplim vremenom koje je opasno za vino.
“Tatek,najte me kleti, im je bolje da sam ga ja popil neg da se je prehitilo” rekel je žedni zet i nježno pomiloval praznu bačvu.
Kaj god!