MUKA GOLA …NAJBOLJA ŠKOLA

Iz naše arhive/ Objavljeno 13.07.2011.

piše: Sonja Breljak
Hvar/ Za prošlih  bismo godina kao najčešće ljetno, morsko  odredište, birali Makarsku, pa Split ili pak Poreč. Jednom smo malenim, izletničkim trajektom „odlutali“ i do našeg barba Ive Dorotića i njegova Sumartina na Braču. Ova je godina po tom izboru posebna.

Uobičajeno brzo smo od Bugojna preko šumovite Koprivnice i Kupreških vrata  ….potražih usput barem pogledom procvjetali čičak po želji našeg Ante iz Iserlohna …pa stigli do Splita. Putem se, kraj skretanja za Tijaricu, kroz Trilj ili Košute podsjetismo svih naših berlinskih sugrađana koje je život s tih prostora, poput i nas samih iz naše Srednje Bosne, odveo do dalekog sjevera Njemačke.

Istina, u Splitu ….sve da to i želim …ne bi vremena ..a Bože moj i vruće je …za susresti kojeg od kolega iz Slobodne Dalmacije, ali bi vremena …jer tako mora uvijek biti, za susresti bivše studijske kolege i današnje izvrsne prijatelje, Mirka i Marijanu. Iz ugodne hladovine njihova stana na Firulama, hvatamo Adrianu, katamaran koji nas hitro, za nešto više od sata, prebacuje  s uzavrele  splitske luke do grada Hvara na otoku Hvaru.
Nekad su na toj liniji saobraćali trajekti .. čini mi se naziva Liburnija, Vis, Bartol Kašić, Lastovo …a najviše se ipak svi sjećamo stare Vange koja je vozila i po tri sata do Starog Grada na Hvaru. Jedna  sasvim osobna anegdota kaže kako su i ovaj spori, tada najstariji  trajekt u prometu do Hvara, mnogi sanjali za ratnih godina i sjetno se spominjali riječima …Eh, da se barem i Vange dočepati!

Ma odakle vam izvlačim ovo sjećanje …pitat ćete se? Eh, to sjećanje? Ono nas i vuče nakon dugo godina ponovo do Hvara. Nije to obično ljetovanje već poseban susret, podsjećanje…

S početka devedesetih …kad se taj naš nesretni rat u Bosni i Hercegovini zahuktao …ovdje se nađoh s djecom, u potrazi za prvim dostupnim skloništem …

Sad sjedim upravo na hvarskoj plaži …grad je prepun turista. Tu pokraj visoke kamene ograde početak je najskuplje ovoljetne plaže na Jadranu. Ulaznica na hvarski Bonj stoji dnevno 700 kuna. S njenih kamenih stuba skakali smo u more i obilazili zapušteno kupalište, tih ratnih godina kad na Hvaru nadaleko i naširoko nije bilo niti jednog turiste.

Vraća mi se slika u sjećanje …pusta plaža ispred danas luksuznog, a tad napuštenog, hotela Amfora. Proljeće je. Četvrti mjesec devedesetidruge godine. More je izbacilo na obalu ježeve, zvijezde i školjke. Kao da se i nama to dogodilo. Djeca mi se čvrsto drže oko vrata. Sami smo. Ponad nas nadlijeću zrakoplovi i stvaraju uznemirujuću buku. Strah stanovnika Hvara …a i nas …potjecao je od prijetnje koja je mogla doći s Visa gdje je vojska bivše države imala bazu.

Eh, ta sjećanja …kažem ja …nije ovo obično ljetovanje. Prijateljica u Splitu veli …evo uzmi ovaj triler, to je dobro za odmor …i u ruke  mi ubaci  intrigantni Sanctus od Simona Toyne. Radnja ovog napetog romana, događa se u i oko zidina jednog samostana. Maštovito, nema šta. Drži pažnju.

I ja sam na pravom  mjestu za podsjetiti se kako je tih devedesetih godina i naš vlastiti život bio uzbudljiv poput radnje kakva trilera. I gle igre slučaja, djelomice upravo iza i oko jednih samostanskih zidina. Naime, sklonište od rata pronađosmo tada iza hvarskih zidova samostana Benediktinki. Sedam  velikih i malih izbjeglica, ratom izbačenih  iz svojeg, vanjskog svijeta i trinaest časnih sestara duboko uronjenih u pravila  svetog Benedikta … Ora et labora …molitva i rad.

–Dajte …napišite nešto za našu Zvijezdu mora …veli mi te godine, po upoznavanju,  hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk i dodaje …to će sigurno biti nešto onako romantično! I ja pišem priču naslova „Kao da ružno sanjam“, svršetka  …i molim za to da uskoro sve sadašnje bude kao da u nekoj ružnoj priči netko nešto ružno sanja!

Nije baš bilo romantično. A i nije tako brzo prošlo. Ipak prošlo je. I evo nas sad u Hvaru na blagdan svetog Benedikta, utemeljitelja reda i zaštitnika Benediktinki. U malenoj crkvici uz samostan na ovaj blagdan propovjeda upravo biskup Štambuk. Moli i radi, moli i radi …ponavlja cijenjeni biskup ukazujući na baštinu, na vrijednosti koje nose hvarske Benediktinke, na  korisnost svetaca, svećenika, časnih sestara, redovnica,  njihove slike, života i djela kao primjera i ugleda. I sam je Benedikt razočaran svojevremeno onim što je vidio i doživio u Rimu odabrao utemeljiti red koji će predano moliti, razmišljati u susretu sa samim sobom i … raditi.

Raditi ….veli biskup Štambuk …kako je žalosno pa danas tako malo pažnje poklanjamo radu i zemlji. Pa i na ovom našem Hvaru a da ne govorimo o cijeloj Hrvatskoj. Ta zemlja, hraniteljica …a napuštena radi lagodnija, o drugima ovisna života! Lijepo zborio biskup Štambuk. Poslije mise susreo se i razgovarao sa Bendiktinkama pa ne htjedosmo smetati.
-Ma tko zna, možda se više i ne sjeća susreta sa mnom …pomišljam.

Dan iza šetamo obalom, pa pokraj mjesne crkve, sjedišta biskupije. I biskup Štambuk je ispred. Pa iako se ne vidjesmo dugi niz godina, već na desetke metara udaljenosti  čujem riječi:- E da, to je jedna novinarka!
U kratkom susretu kojeg svako malo prekidaju biskupovi sugrađani, podsjetismo se vremena kojeg provedosmo na ovom otoku. Velim: -Lijepo da ste me tad potaknuli da pišem …bijah na putu zaboraviti što sam, tko sam.
–Muka gola …najbolja škola! …reče biskup Štambuk.
Stvarno, nezaboravne uspomene. Divna poznanstva. Krasni uzori. Dirljivo, potrebno prepoznavanje. I neobično ljetovanje unutar samostanskih zidina gdje po pravilima svetog Benedikta svoj život radu i molitvi, danas posvećuju časne sestre zajedničkog  prvog imena – Marija …Metilda, Ana, Ivana, Nives, Agneza, Antonija, Viktorija, Tereza, Benedikta i Gregorija. Tamo 2014-te godine, samostan će  obilježiti 350 godina postojanja.

Predragocjeno iskustvo bijaše mogućnost upoznati ovo mjesto i ljude. Dobro veli biskup Štambuk ...Muka gola …najbolja škola!