piše: Gordana Knežević
Bio je običan ispodprosječan stanovnik grada…tek doseljeni pridošlica, te se je uspio oženiti za lokalnu curu. Bez nekih škola …učlanio se u partiju i išao na neke večernje tečajeve na na kojima je zapravo drijemao.
Nije puno govorio i znao je dobro glumiti da jako razmišlja i mudruje …a nije govorio, jer nije znao što bi rekao, a i nije želio davati do znanja da govori drugačije i da neke hrvatske riječi zapravo ne razumije.
Dan kada je padala vojarna …mnogi su poginuli …a on je bio na sigurnom …na dobroj i sigurnoj udaljenosti od poprišta borbi. Bio je lijep sunčan jesenski dan …žena je pekla pile …svi su susjedi bili vani i u daljini slušali odjeke topovskih granata i rafale …i svi su bili jako uzbuđeni …a na sigurnom. Bila je nedjelja, neradni dan …njegova djeca su se bezbrižno igrala na dvorištu …rata. I njihov tata se igrao rata, ali s pravom puškom …i glumio da nišani avione …a jedino su letjeli vrapci. Dok su drugi ginuli …on je bio član vladajuće stranke …ZNA SE …eh, da …za vrijeme Jugoslavije nekako se je drugačije deklarirao, poslije kao Hercegovac …zašto ne i prije?
Vrlo brzo se je uspinjao u svojoj političkoj karijeri …i postao imućan, a nekada je posudjivao novce od susjeda. Postao je i glavni u ZNA SE. Na božićnom koncertu u njegovom gradu on i ostali gradski vlastodršci i lokalni tajkuni sjede ispred svih za stolovima, a konobari ih obilaze dok se pjevaju božićne pjesme. On je jako pobožan i u to ime svako malo nazdravlja. Lokalna cura postala je gradska gospođa s jako natapiranom frizurom …onak’ da se vidi da je bila kod frizerke, jer skromnost joj nije vrlina i puna je neukusnog štrasa ….blješti kak’ to treba za Božić.
Ostale ovce …pardon građani …sjede na sportskim tribinama, gledaju svoje lokalne moćnike i plješću …plješću …
PRIČA BROJ 2
Bivši partijac visokog ranga, predsjednik općine, veliki porijatelj s komandantom grada bivše JNA …nakon gubitka pozicije na prvim hrvatskim izborima odbija danima napustiti svoj ured …ne priznaje novu vlast …obilazi komandanta grada i traži da učini nešto kako bi sačuvao svoju političku poziciju. Nakon uspostave hrvatske države neko vrijeme “mota” s privatnim biznisom, postoje čak i neke kaznene prijave, procesi …ali nije bitno …sve to prekriva prašina i paučina. Poslije nekog vremena i on doživljava političku rehabilitaciju od isto tako ex partijke i skupa “drmaju” gradom.
Doista sam ljuta i žalosna, jer bio je to nekada moj grad kojega sam voljela i imala možda i više prava, a svakako više znanja učiniti nešto u njemu … I ne samo ja!
Ali to su nam oduzeli takovi polupismeni profiteri …uništili su nam snove i želje, a još smo i dobro prošli jer smo ostali živi …neki nisu bili te sreće, jer su bili na pravim mjestima gdje se je pucalo u ljude, a ne u vrapce…
Ti “pucaći” u vrapce nisu doživjeli niti dana rata …iako negdje piše da jesu …i za to im se i dobro plaća. Dok su se igrali …a žena im na je pekla pile u pećnici kojeg su poslije pojeli u slast …drugi su ginuli za Hrvatsku …a ovi su planirali kako će zavladati Hrvackom …
I zato sam otišla …nisam više mogla gledati u šta se pretvara moj grad …u šta se pretvara čitava Hrvatska …a tko bi me i slušao? Žao mi je što sam bila u pravu, jer sam već onda bila svjesna u šta će se pretvoriti Hrvatska …a još mi je više žao što takvi i dalje mrcvare sve što se još izmrcvariti može …a izmrcvarili su sve …kulturu, jezik, arhitekturu …svuda …svojim neznanjem, primitivizmom i divljaštvom. Da su barem željeli nešto naučiti …i prihvatiti zatečenu kulturu …ne, u svom neznanju trebalo je svu civilizaciju uništiti i nametnuti na silu svoje!
To više i nije moj grad …više se ne vraćam u njega. Grad čine ljudi, a ti ljudi ne vole taj moj grad …nikada ga niti nisu osjećali svojim. Zato su ga i ubili! Grad više ne diše …
Niti je to moja Hrvatska od nekada . Jer …i državu čine ljudi koji ju vole …a oni ju nisu znali nikada voljeti. Samo su znali glumiti …