Marko, Željko, Hrvoje, Marijo…

SUSRETI
piše: Emil Cipar

Pripadam jednoj generaciji koju rado oslovljvaju sa „stariji“. I sad …kad se mi strariji nađemo među sobom često se znamo sjećati vremena naše mladosti i kritizirati sadašnju omladinu … kako nema sadržaja, kako si ne zna sama pomoći …

-Mi smo to rješavali ovako ili onako …prije je bilo sve super …današnja omladina se izgubila u blagostanju…

Ne volim te razgovore, jer glupo je uspoređivati jabuke i kruške …druga vremena, druge prilike …drugi društveni odnosi. Pogotovo ne volim zbog toga što bih rado tvrdio suprotno, ali nemam jasnih argumenata i dokaza.

Često razgovaram s Markom. Marko Kern je Brođanin, moja je generacija i normalno da se rado prisjetimo događaja, mjesta i vremena, koji su nam zajednički.

Marko Kern je akademski slikar i već dugo ne živi u Slavonskom Brodu. Širokih je svjetonazora, vidio je svijeta, napravio je karijeru.

Marko ne osuđuje i ne vrednuje današnju omladinu. Kaže …svako vrijeme donosi nove izazove, kojima se treba suprotstaviti. Trenutno je radi promocije svoje monografije u rodnom gradu i obojica se veselimo susretu. A nismo se vidjeli od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Drugi sugovornik s kojim rado kopam po zajedničkoj prošlosti je kolega Željko Mužević. I čitateljima „Hrvatskog glasa Berlin“  poznat je po svojim reportažama u našoj rubrici „Divan skitnje“.

Željko odlazi ove godine u mirovinu. I on se ne žali na sadašnju omladinu. Nema nikakvog problema u komunikaciji s njima. Današnja omladina i nije tema naših razgovora, jedino ako razgovaramo o vlastitoj djeci. Ali to su opet razgovori između dva roditelja i u međuvremenu već dva djeda, koji su ponosni na svoju unučad.

Mogla bi ovdje završiti priča o mojim socijalnim kontaktima, jer to bi u biti bilo to. Ali zbog toga ne bih otvarao novi dokument jer priča nema poantu i ne bi bila vrijedna spomena.

Neka ovo …do sada ispričano bude kulisa za nastavak priče, jer prava priča o današnjoj omladini tek slijedi:

Bez naslova:

Poznato vam je da smo Sonja i ja „Hrvatski glas Berlin“ osmislili kao mjesto susreta. Nitko nije isključen zbog svoje starosti, mladosti, spola, narodnosti, boje kože, seksualnog opredjeljenja, vjere, pogleda na život…

Posebno smo naglasili našu želju sudjelovanja mladih, a oni nas nisu razočarali. Anja, Danijel, Andreja, Dajana, Hrvoje, Marijo… postali su naši suradnici. Ne javljaju se redovno kako bi mi to željeli, ali javljaju se. Mi smo ih pustili pisati kako oni žele i kako oni gledaju na svijet u kojemu svi živimo.

Pokazalo se to ispravnim. Pratimo put naših mladih suradnika i radujemo se svakom novom položenom ispitu, svakom uspjehu naših mladih prijatelja.

Andreja se vratila iz Afrike. Iako Andreju osobno ne poznam veselim se. Znam da se vratila bogatija za jedno iskustvo, kojega mnogi iz „starijeg društva“ nemaju. Ali to iskustvo stoji sada svima na raspolaganju jer je tu na Hrvatskom glasu i jer će biti sadržano i u budućim Andrejinim kolumnama.

Naš suradnik Hrvoje Mužević spada isto u mlađu generaciju. On je Željkov sin, pa mi je dobro poznato čime se trenutno bavi. A bavi se snimanjem trasch-filmova. To su kratki filmovi vrlo niskih produkcijskih troškova, snimljeni jednostavnom, svima raspoložovivom tehnikom, ali inscenirani …s radnjom, sadržajem, porukom…

I Hrvoje postiže uspjehe. Jedan od njegovih filmova „The Wild“ bio je prikazan na međunarodnom Trasch-film festivalu u Varaždinu. Ovaj film je ušao u uži izbor i bio je prikazan 9. rujna u kategoriji „Science Fiction”. Radnja filma, koji traje 24 minute, je akopaliptična vizija života nakon atomske katastrofe. Ukupni troškovi produkcije nisu premašili sumu od 70 kuna, a ipak se svidjeo žiriju u sastavu Nenad Polimac, Đelo Hadžiselimović, i Milan Todorović.

Niti Željko, niti  ja nismo znali što je to trasch-film dok se Hrvoje, njegova supruga, njegov sin i njegove životinje nisu počeli baviti njime. Preko njega smo upoznali ovaj simpatični, novi i inspirtivni način izražavnja. Pratimo Hrvojeve aktivnosti, uživamo u gotovim djelima, pomažemo kad se od nas zatraži pomoć…

Ista stvar bila je i u doba naše mladosti. Niti Markovi, niti Željkovi, niti Hrvojevi roditelji nisu znali što je to rock. A ipak smo ga mi oživjeli i živjeli ga. Prvu rock glazbu u Slavonskom Brodu svirao je upravo Marko na opće zgražanje i negodovanje mnogih odraslih. Ipak je rock zavlado i određivao naš cijeli život. I kada pogledamo unazad bio je to bogat i sadržajan život, zahvaljujući našoj ljubavi prema rocku.

Nekada rock, sada trasch …mladi uvjek traže nove oblike izražavanja. Oblike koji su primjereni vremenu i prilikama za čije traženje je potrebna mladalačka radoznalost i energija.

Na mladima svijet ostaje …kaže poslovica. Drago nam je i veselimo se Hrvojevom uspjehu. Dok ovo pišem, Sonja upravo objavljuje vijest da je naš Marijo Glavaš vrlo čitani i dragi suradnik Hrvatskog Glasa Berlin, osvojio prvu nagradu  “Risto Ratković”,  u Crnoj Gori. Marijo je proglašen najboljim mladim pjesnikom do 27 godina.

Hrvojevi i Marijovi uspjesi su njihova zasluga, a mi se veselimo i dijelimo radost s njima, jer pripadaju našoj velikoj obitelji. I podržavamo ih u traženju novih načina umjetničkog izražavanja.

I ponosno ukazujemo na njihove uspjehe. Marijevo djelo možete čitati na našim stranicama a Hrvojev film u dva dijela, možete pogledati ovdje:
The Wild 1. Dio
The Wild 2. Dio